Suat Atalik: „Princip skoro svih šahista: platite mi i reći ću da ste dobri“
(4. nastavak)

E.SUROV: Ovo što vi sada govorite, po mom mišljenju, toliko je očigledno kao tablica množenja. Postavlja se pitanje. U rukovodstvu FIDE-a ima i šahovskih profesionalaca, nećemo to sporiti, i vi ste ih sami pomenuli. Ili ne razumiju sve te očigledne stvari, ili su sami lukavi i pokušavaju da dovedu u zabludu čitavu naivnu šahovsku zajednicu. Šta ti mislite?
S.ATALIK: U principu, to je ono o čemu smo već razgovarali, ovdje donekle idemo u krug. Hajdemo. Ima dosta dobrih šahista. Koliko njih je zastupljeno u Savjetu FIDE?
E.SUROV: Ako dobro razumjem, onda dvoje.
S.ATALIK: Dvoje!
E.SUROV: Ali ova dvojica – Sutovsky i Bologan – zapravo su vrlo bliski „prvom licu“, kao što je to u Rusiji uobičajeno govoriti o predsedniku.
S.ATALIK: To je jasno. Ali pitanje je: da li su njih dvojica- dobar izbor?
I drugo, čovjek mora shvatiti karakter šahiste. Šta čujemo u intervjuima posle partije, posle turnira? U devet slučajeva, od deset, ljudi kažu: „Mnogo vam hvala, drago mi je što sam ovdje, dali ste mi novac i biću srećan ako me pozovete sledeće godine.“ Bologan i Sutovsky u ovom smislu se ne razlikuju od ostalih. Ne razmišljaju o bilo čemu drugom osim o onim što će oni sami dobiti. Volio bih da vidim više zvaničnih pisanih izjava od njih, nego neodgovornog ‘cvrkutanja’: o, gospodine Dvorkoviču, radite sve kako treba, počeli ste turnir, zaustavili ste turnir, u potpunosti se slažem s vama.
Uglavnom, kada je previše funkcija kombinovano u jednoj ili dvije osobe, to je vrlo opasno. U FIDE-u nema službenih komunikacijskih kanala, ali ima mnogo nezvaničnih, svi ovi savjetnici … Ne bi trebalo biti tako.
U doba Ilyumžinova postojala je i takva osoba – Jeffrey Borg. Usput, velemajstor Eric Lobron često mi se ruga jer sam na jednom od omladinskih turnira remizirao sa Borgom. Naravno, kad je riječ o šahovskoj snazi, Borg je daleko iza Sutovskog i Bologana, s druge strane, za predsjednika FIDE on je značio više od ove dvojice u kombinaciji, sada. Pretpostavljam da je donio više novca.
Vraćajući se onome o čemu smo razgovarali: vrlo je teško naći prihvatljivog šahovskog menadžera. Osoba koja nije iz šahovske struke ne razumije šah; profesionalni šahista previše je navikao da živi po principu: „Ja sam velemajstor, platite mi i reći ću da ste dobri.“ Ako uzmemo slabije šahiste – istog Makropoulosa ili Omukua, uz puno poštovanje njihovih sportskih dostignuća (bili su šampioni u svojim zemljama), ili Tsorbadzoglua – vrlo složene, dvosmislene osobe, – po mom mišljenju, oni se osvećuju na šahu.
(nastaviće se)