Pogovor nakon intervjua sa Gennom Sosonkom (2. nastavak)

Genna Sosonko: I još jedan slučaj – prije meča sa Južnom Afrikom na Olimpijadi u Tel Avivu (1964)? Ekipa Sovjetskog Saveza tada je bila u istoj kvalifikacionoj grupi kao i južnoafrički šahisti, a sovjetski funkcioneri ozbiljno su razmišljali o bojkotu meča. SSSR tada ne samo da nije  imao diplomatske odnose sa ovom zemljom, već je pozivao i na širok bojkot Južne Afrike na svim frontovima. Kapiten tima Kotov posebno je insistirao na bojkotu, tim više što je izlazak u glavno finale već bio obezbjeđen, pa čak ni poraz rezultatom 0: 4 (u slučaju nedolaska) nije imao apsolutno nikakvu ulogu. O ovom pitanju se razgovaralo na sastanku ekipe, a Botvinik, obraćajući se Kotovu, rekao je: „Ako to uradite, ja ću izaći da igram sam.“ Na kraju se odigrao meč, a ekipa SSSR-a ga je dobila, kao i sve ostale mečeve u podgrupi sa maksimalnim  rezultatom (samo su Španci uspjeli da uzmu pola poena od sovjetskih velemajstora). Mali događaj, ali on dobro pokazuje ta vremenima koja su bila jako opterećena politikom.

Zbog prisustva ogromnog broja velemajstora ekstra klase u Sovjetskom Savezu i, kao rezultat tog  velikog izbora, čak ni vodećim igračima nije bilo garantovano mjesto u timu. Samo su svjetski i državni prvaci tada imali prednost, iako, kao što ste vidjeli na primjeru Botvinika, ni to ovo nije bila 100% garancija. Članstvo u pobjedničkom timu na Olimpijadi (a zlatne medalje su zapravo bile osigurane u to vrijeme za sovjetsku ekipu) značilo je dobijanje novčane nagrade (1000 rubalja ili 1500?). Ali novac je imao sporednu ulogu – iako treba reći: mjesečna plata početnika inženjera bila je 90 rubalja. Ulazak u tim mogao bi se odraziti na dobijanje veće stipendije – deset najboljih imalo je po 300 rubalja, a  igrači dalje postepeno sve manje u zavisnosti od ranga i zasluga. Pored toga, titula olimpijskog šampiona uticala je na prestiž šahista u gradu ili republici u kojoj je igrač živio,a to je igralo određenu ulogu u izboru koga da se pošalje na neki međunarodni turnir itd. Da ne pominjem činjenicu da je sam odlazak na Olimpijadu jednostavno značio dodatno putovanje u inostranstvo sa svim prednostima povezanim sa takvim putovanjem .

Od 1974. do 1990. igrao sam za holandski tim protiv Sovjetskog Saveza na svim Olimpijadama. Nepotrebno je reći da su ove partije za mene imale potpuno drugačiji ton nego na mečevima  protiv Meksika ili, recimo, Islanda.

Jedan od mnogih primjera o kome sam takođe pisao je ovaj. Na Olimpijadi u Buenos Airesu (1978.) Holandija je u poslednjem kolu morala da igra sa Sovjetskim Savezom. Reprezentacija SSSR-a, koja je ranije osvojila sve Olimpijade, nije dobro igrala u Argentini, a poslednjim je kolu zaostajala za mađarskom reprezentacijom. Ali drama je i dalje postojala: Holanđani su smatrani slabijim rivalima u poređenju s Jugoslavijom, sa kojom su igrali Mađari, konkurenti sovjetskih velemajstora.

U jedanaest sati uveče telefon je zazvonio u mojoj hotelskoj sobi. „Zdravo, Genna, ovo je Miša Beilin“, čuo sam glas šefa sovjetskog tima. „Želeo bih da razgovaram sa tobom.“

„Slušam.“

„Ali ovo nije za telefonski razgovor.“

Nekoliko minuta kasnije na vratima je pokucalo. „Mislio sam da se samo šalite“, počeo je Beilin, „a sada to vidim da je stvarno …“

Prolazeći pored stola u restoranu u kojem su sovjetski velemajstori ručali, našalio sam se par puta da zadrhtim svaki put kad idem u svoju hotelsku sobu broj 1920., pa prolazim pored soba 1917, 1918 i 1919. Istina, samo se Spaski smijao mojoj šali u Buenosu Airesu, gdje je po poslednji put nastupao pod zastavom sa srpom i čekićem, dok je Petrosjan popravljao svoj slušni aparat, a Polugajevski je s posebnom pažnjom počeo da namješta nož i viljušku.

„Sutra igramo s vama“, počeo je Beilin, „vrlo dobro shvatate koliko je ovaj meč važan za nas.“ Imamo poteškoća u kompletiranju tima: Guljko je neuspješan, a Petrosjan odbija da igra crnim figurama sa vama, pa bismo zaista voljeli da sutra … Da vi sutra … “

„Šta želi da kaže?“ – sjećam se, proletjelo mi je kroz glavu.

„Znači, da ne igrate sutra …“, završio je Beilin. Malo je zastao. „Ne zaboravite da još uvijek imate sestru u Lenjingradu … A mogućnosti za dobijanje vize kod nas, kao što znate, nisu neograničene …“

„Ja ne igram protiv Sovjetskog Saveza, već za Holandiju,“ odgovorio sam Beilinu, „i ovdje nema o čemu da se raspravlja. Igram sutra. “

Činilo mi se da je Mihail Abramovič Beilin zadovoljan mojim odgovorom: on je učinio je sve što je mogao u slučaju da njegov tim ne osvoji zlatnu medalju (što se i desilo), da lično ne bude smatran krivim kada se vrati  u Moskvu.

„Ali ovaj momak nije bio budala i nije popustio: jasno je da su sva ta obećanja  bezvrijedna“, pročitao sam mu na licu. Tri decenije kasnije, u vikendici u blizini Moskve njen vlasnik Beilin mi je  priznao da su mu upravo tada proletjele kroz glavu takve misli …

(Nastaviće se)

Оставите одговор