29.04.2020.
Genna Sosonko
CN: Tokom nedavnog intervjua sa Gennom Sosonkom, u live chatu su se pojavila pitanja na koja nije bilo moguće odgovoriti u dugom i principijelnom razgovoru. Holandski velemajstor, kako je i obećao, to uradio odvojeno.
Shebalkov Sergei: Poštovani Gennadije Borisovichu! U vašoj knjizi „Zlikovac“ pišete da je na Olimpijskim igrama u Siegenu 1970. Korchnoi dobio nulu protiv Španaca jer je prespavao to vrijeme kada je trebao da igra. Možete li otkriti detalje?
Genna Sosonko: Korchnoi je uvijek bio gorljivi pobornik spavanja prije partije, a moje su dužnosti, između ostalog, uključivale i telefonski poziv, kojim sam prekidao maestrovo poslepodnevno spavanje. Zaspao je prije meča sa Španijom u Siegenu, u kojem je bio pozvan da igra. Iako je tim imao dvije zamjene pored kapitena, niko se nije brinuo što ga nije vidio posle početka kola, jer je bilo dovoljno vremena: tada je moglo da se zakasni i sat vremena, a turnirska sala nije bila tako daleko. Kad se Viktor probudio, bilo je već prekasno.
Sjetio sam se priče Korchnoja o zlobnim osmjesima njegovih kolega na opštem sastanku ekipe posle kola: zbog činjenice da se Sovjetski Savez sastao sa Španijom takođe mu je prigorovoreno jer je u to vrijeme na vlasti bio Franko, a SSSR nije imao diplomatske odnose sa Španijom. Pisao sam o tome (prema priči Korchnoja, naravno) u “Zlikovcu”. Možemo dodati da je meč dobila ekipa Sovjetskog Saveza sa rezultatom 3: 1, ali vjerovatno to znate i sami. Ostali detalji mi nisu poznati, mislim da ih nije bilo.
Shebalkov Sergei: I drugo pitanje. Recite nam o susretima za tablom sa sovjetskim šahistima na Olimpijadi, o atmosferi tih susreta. Ja sam istoričar, želim da napišem knjigu o učešću sovjetske ekipe na šahovskim olimpijadama.
Genna Sosonko: Nažalost, vaša ideja da napišete knjigu o učešću sovjetskog tima na Olimpijadi ima jednu, ali teško premostivu prepreku – sada nemate mogućnost da otkrijete čitavu istinu. Sve “unutrašnje priče”, koje sigurno ne bi bile ništa manje zanimljive od golih brojeva, toka borbe na takmičenju i čak lijepih partija. I ne samo zato što su odnosi u timu, bili vrlo često – gadni, neprijazni, pa čak i potpuno neprijateljski.
Kroz istoriju Olimpijada, na kojima su učestvovali sovjetski šahisti (1952 – 1990, s izuzetkom 1976., kada je Sovjetski savez bojkotovao Olimpijadu u Izraelu), često se odvijao tajni rat kada je formirana ekipa. Prisjetimo se samo Olimpijade u Helsinkiju 1952. godine, kada su sovjetski šahisti prvi put učestvovali na Olimpijadi. O tome kako je Botvinik, koji je tada držao titulu svetskog prvaka, uklonjen iz tima, mnogo se pisalo o glasanju, „mišljenjima partijske grupe“, ali tek posle perestrojke. I koliko je takvih priča u pozadini potonulo u zaborav!
Ispričaću samo jednu takvu – sa Taljem pred Olimpijadu u Luganu (1968), o kojoj sam već pisao. Na putu do aerodroma, članovi tima stigli su direktno u Sportski komitet sa svojim koferima kako bi dobili poslednja uputstva pred polazak, kao i obično. Nakon nekoliko nevažnih riječi, funkcioner je govor zaključio opuštenim i prijatnim tonom: „A vi, Mihaile Nekemijeviču, možete se vratiti kući u Rigu. Smislov je već na Kongresu FIDE u Luganu, i on će vas zamijeniti…“
(Nastaviće se)