E.SUROV: A evo o čemu ste razgovarali – o posebnom stavu prema Kasparovu koji vam je pomogao. Pomislio sam: da li vas je istovremeno ometao?
V.IVANCHUK: Teško je reći. Nisam robot pa mogu da se programiram. Idem na turnir, Kasparov će tamo igrati … Samo sam pokušao da radim ono što sam mogao, borio sam se koliko sam mogao. Ne kažem da je za mene sve išlo kako treba. Ali pokušao sam da uradim koliko sam mogao. I naravno, htio sam da pokažem sve najbolje što mogu. Nije uvijek uspjevalo.
E.SUROV: Evo još jednog pitanja o prošlosti. Nasir pita: „Zašto mislite da je Talj gubio od Korchnoja?“ .
V.IVANCHUK: Zašto je Talj gubio od Korčnoja? Kao prvo, naravno, nije uvijek gubio od njega, bilo je mnogo remija i pobjedio je mnogo partija. Da, Talj je imao negativan skor, izgubio je meč od Korčnoja, sjećam se svega toga. Korčnoj mu je verovatno bio neugodan protivnik. Naravno, Korčnoj je bio veoma jak šahista, a objektivno Talj nije bio nikome inferioran. Mnogo mi je teže shvatiti zašto je, na primer, Talj gubio od Lutikova. Oni su igrali dosta partija među sobom, i u to vreme, kada je Talj bio, moglo bi se reći, svom vrhuncu. A rezultat je, mislim, +4 u korist Lutikova. Ovo je zaista čudno, jer je šahista Talj jači od Lutikova. Ali da li možemo reći da je Talj jači od Korčnoja? Teško je to reći. Mislim da je Korčnoj takođe više radio na šahu, a kao sportista bio je organizovaniji. Naravno, to je još uvijek netačna slika. Jer kad ljudi, ne samo igraju jedan s drugim, već i međusobno mnogo komuniciraju – čuo sam da kad je Talj već bio bolestan, onda mu je Korchnoi poslao ljekove iz Švajcarske, oni imaju svoje lične trenutke. Teško mi je suditi o ovome. Nažalost, obojica više nisu živi. Ali ako želite da razumjete, proučite njihove partije. I međusobne i posebne Tala i Korčnoja. Biće zanimljivo svima.
E.SUROV: Podsjećam da je Vasilij Ivančuk govorio o Korčnoju pre tri i po godine u našoj emisiji. Tada ste se sjetili Korčnoja pa ga čak naveli kao one koji su na vas imali najveći uticaj kao šahiste.
V.IVANCHUK: Da, već sam rekao, ali mogu da ponovim da su Korčnoj, Oll i Romanišin imali najveći uticaj na mene.
E.SUROV: Vasilij, želim da vam ponudim da privremeno malo promjenimo tempo našeg razgovora i odigrate ‘verbalni blic’. Posebno što ste me impresionirali pričom o rakiji, jako mi se dopala. A smisao zabave je jednostavan – kratko pitanje, najkraći mogući odgovor na njega, ali ne nužno i jednosmeran.
V.IVANCHUK: Da vidimo, pokušajmo.
E.SUROV: Vratićemo se šahu, ali volio bih da malo popričamo o životu. O čemu ste razmišljali u proteklih mjesec dana, o čemu ranije niste razmišljali? Postoje li takve teme, misli? Možda je u našem promjenljivom svijetu odjednom nešto počelo više da vas brine?
V.IVANCHUK: Skoro svaki dan tražim sebi neki oslonac. Da, sada se desila takva neprijatnost ili ne znam ni kako bih to nazvao. Pa, neka vrsta privremene situacije koju treba preživjeti. I ne samo preživjeti, čekajte, već tako da ne bude osjećaja izgubljenog vremena. Tako da radim sve da to omogućim. I čitavo vrijeme se trudim da održim dobru formu. I stalno mislim na to. U prošlosti sam nekako sve više i više postavljao svoje granice: moram se pripremiti za nešto, moram tamo da odem, moram da kupim karte, pošaljem e-mail, nazovem nekoga, sakupim stvari, ništa ne zaboravim. Ovo je sada drugačije. Sada svega toga više nema, i tražim samo odgovarajući osećaj podrške. Stalno razmišljam o tome, a za mene je to vrlo važno.
E.SUROV: Zanimljivo. Jednom ste u našem intervjuu rekli da imate sveske u koje zapisujete svoje misli. Možda ste nedavno takvu misao dodali?
V.IVANCHUK: Ipak, u sveske sam obično pisao kad nisam bio kod kuće. Iz nekog razloga, kod kuće nekako pišem mnogo manje. Ali hvala što ste me podsjetili na ovo. Razmisliću o tome i sada ću pokušati nešto napisati kod kuće.
E.SUROV: Kada ste već pomenuli, koliko su udaljene vaše sveske? Možda nešto zanimljivo nadoknaditi?
V.IVANCHUK: Pa, još je lična stvar. Sveske nisu daleko, ali nije tako jednostavno pronaći nešto posebno što je bilo u emisiji. Ali ja ću da se vratim do njih, i ponovo pročitam nešto, možda, do kraja dopišem.
E.SUROV: Već ima dosta godina, ako se ne varam, jedanaest godina kada ste na turniru u Moskvi počeli da igrate noseći masku. Sjećate li se?
V.IVANCHUK: Da. Usput, tada sam pobjedio Morozeviča dobrom igrom, u staro-indijci. Ali tamo nisam stavio masku tek tako. Na turniru je svuda bilo prehlađenih, svi su se uplašili, a ja sam došao na partiju sa Morozevichem sa maskom. A onda je iste godine bilo Svjetsko prvenstvo u Khanti-Mansijsku, takođe je prijetio grip, bilo je oboljelih, bilo je i mnogo učesnika – 128 šahista. A tamo je Ruslan Ponomarev već igrao noseći masku. Koristio je moj primjer. Ali od tada više nisam stavljao masku.
E.SUROV: Ali panika toga vremena vjerovatno se ne može uporediti sa ovom sada.
V.IVANCHUK: Naravno.
E.SUROV: Ipak, obratite pažnju: tada ste igrali noseći masku, Ponomariov je igrao noseći masku. A na primjer, učesnici na poslednjem turniru kandidata nisu nosily masku dok su igrali.
V.IVANCHUK: To je njihov izbor. Vjerovatno, da je neko htio da nosi masku, ne bi mu bila zabranjena.
E.SUROV: A kako vam je bilo kada ste igrali noseći masku? Kakav je to bio osjećaj? Da li je bilo neprijatno?
V.IVANCHUK: Normalan osjećaj. Usput, očigledno je da je igranje noseći masku imalo određeni plus – protivnik nije vidio moje emocije tokom igre. Dakle, sa praktične strane, ovo je samo plus. Možda je Ponomariov o tome razmišljao, i ne samo zbog gripa u Khanti-Mansijsku stavio masku.
(Uskoro nastavak)
