Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (58) -Istorijske šahovske legende – ITALIJANSKA RENESANSA I ŠAH

Istorijske šahovske legende

ITALIJANSKA RENESANSA I ŠAH

Putevi šaha kroz vjekove ignorisali su mnoge prepreke, kako kopnenim, tako i vodenim tokovima. Velika prostranstva azijskog kontinenta, sa svojim surovim predjelima, nijesu bila nimalo naklonjena trgovačkim karavanima, koji su, uz robe za razmjenu i trgovinu, prenosili komponente nove misaone igre, koja je pogodovala miroljubivom svijetu jer je propagirala kreativnu ratničku borbu, sa simboličnim formacijama na crno – bijeloj ploči.
Kad su Arapi, u VI vijeku, krenuli u velika osvajanja, preuzeli su šahovsku igru iz Irana i nazvali je šatrandž. Ta igra je stekla veliku popularnost u čitavom arapskom svijetu. Medju njenim pristalicama isticali su se mnogi ugledni ljudi, pa čak i oni sa vrha društvenih slojeva. Jedan od najpoznatijih i najvatrenijih pobornika šaha bio je Kalif Harun al Rašid, koji je, maltene, bio preteča današnjnih sponzora. Organizovao je turnire najboljih igrača i pobjednicima darovao bogate nagrade u nekretninama.

Arapi su, u IX vijeku, prenijeli šah u Španiju, a potom u druge evropske zemlje. Tri vijeka kasnije šah će steći veliku popularnost i u Francuskoj, ali će, zbog dekreta (Luj IX) o zabrani te igre, uslijediti pad interesovanja u trajanju od nekoliko vjekova.

Vijesti o šahu u Rusiju su dolazile iz Persije, kako navode dokumenti s kraja IX vijeka, a proći će još čitav milenijum dok se u Petrogradu počne razvijati moderna šahovska misao, čiji je tvorac Mihail Ivanovič Čigorin. Ali, prije toga desiće se mnoge izmjene u pravilima igre i kretanju figura, što će šahu dati veliko ubrzanje i znatno sadržajnije mogućnosti kombinovanja. Tako će pješak, sa osnovne pozicije, moći da zakorači dva polja naprijed, a dama i lovac će, iz arapskog modela, toliko izmijeniti moć kretanja da će šatrandž dobiti novo ime „Della dama“. Nepoznati italijanski inovator napravio je od dame najjaču figuru, čija kruna postaje simbol Italijanske renesanse. StanjE šaha u tom periodu najbolje opisuje španski šahista Luis Ramirez de Lucena (1465 – 1530), u prvom štampanom djelu „Repeticion de Amores y Arte de Ajedrez“ (Ponavljanje ljubavi i šahovske umjetnosti) izdatom 1497. u Salamanki.

Tokom naredna dva vijeka šahovskim izdavaštvom će se baviti italijanski šahisti Djulio Polerio, Alesandro Salvio i Djoakino Greko. Katolička crkva je u tom periodu zabranjivala šah, ali, nekoliko njenih velikodostojnika bilo je posvećeno afirmaciji te igre. Medju njima se isticao španski biskup Ruj Lopez de Segura (1540 – 1580). On je 1561. g. napisao knjigu „Libro de la invencion liberal y el arte del juego del ajedrez“ (Knjiga o slobodnom promišljanju i vještini šahovske igre), gdje se prvi put pominje rokada. Ipak, ona će biti prihvaćena tek 1630. godine, najprije u Engleskoj, pa onda u Francuskoj i Njemačkoj. Takodje, poslednji šahovski izum „en passan“ pripisuje se Ruj Lopezu, koji ga je, navodno, primjenjivao u svojim partijama 1560.godine. Ali, prema pouzdanijim izvorima, biće opšteprihvaćen sto godina kasnije.
Gjulio Polerio rodjen je 1548. godine u Lanćanu. On je, kao mladić, 1575. godine otišao u Madrid, da bi se sastao sa Djovanijem Leonardom, svojim prijateljem, koji je pobijedio Ruj Lopeza u Madridu, na dvoru Filipa II, kralja Španije.

Poslije te pobjede Leonardo se vratio u Italiju a Polerio će nekoliko godina ostati u Španiji. Tek 1584. godine vratio se u Rim, gdje je priznat za najboljeg igrača. Napisao je brojne šahovske kodekse i ostao u vječnom gradu, gdje se, pod zakup, nastanio u palati „Torricella“ (vlasništvo vojvode Djakoma Bonkompanje, nezakonitog sina pape Grgura XIII).

U avgustu 1584. Polerio počinje da piše Kodekse A, B C i D, као ručno radjene knjige vezivanjem pergamentnih listova. Godinu kasnije Djovani Domeniko Tarzia prevodi djelo Ruj Lopeza (Šahovska igra) sa španskog na italijanski jezik. Pošto tim prevodom nije bio zadovoljan, Polerio ga ispravlja i označava kao Kodeks B, a 1590. piše Kodeks C. Te iste godine on analizira sicilijansku odbranu, koja je i danas jedno od najpopularnijih i najoštrijih otvaranja. Njegovi rukopisi obuhvataju više poznatih italijanskoh šahista, njihove partije i ideje u otvaranjima, koja su igrana u to vrijeme. Polerio je umro u Rimu 1612. godine.

Alesandro Salvio (1570) je osnivač Šahovske akademije u Napulju, gdje je 1604. objavio knjigu „Trattato dell’ Inventione et Arte Liberale del Gioco degli Scacchi“ (Sporazum o izumu i liberalna umjetnost u šahu). Bio je vrlo inventivan i važio je za najboljeg igrača tog vremena. Iskazao je i spisateljske sposobnosti, pa je, trideset godina kasnije, objavio knjigu „Il Puttino“ (momčić). Postoji mišljenje da je ona prvi put štampana 1604. a reprintovana 1634 godine. U njoj daje komentare o Gjovaniju Leonardu i Gjuliu Poleriu, uz iscrpnu analizu poznate varijante kraljevog gambita, koja je, po njemu, dobila ime Salvio gambit. Alesandro Salvio je pripadao imućnoj porodici koja mu je omogućila da studira medicinu i postane ugledan ljekar. Na kraju je napisao i jednu tragičnu poemu o šahu. Umro je 1640. godine u mjestu Bagnoli Irpino, Italija.
Djoakino Greko (1600–1634) je neobična šahovska pojava XVII vijeka. Može se čak reći da je bio preteča profesionalizma. Obišao je skoro čitavu Evropu igrajući šah, a u svim nastupima znao je dobro da naplati svoje znanje. Uredno je vodio bilješke o svojim partijama i otvaranjima, prodajući ih plemićima željnim da uče teoriju. Više puta je boravio na dvorovima Francuske, Španije i Engleske, gdje je zaradjivao puno novca. Sa bogatstvom i ambicijama otisnuo se preko okeana, u Ameriku, gdje je do punog izražaja došao njegov avanturistički duh. Novac zaradjen šahom razvio je u njemu nove požude i posvetio se biznisu sa nekretninama. Nažalost, našao se u središtu epidemije neke od zaraznih bolesti, koje su harale u tom periodu, i umro mlad u 35. godini života.

Tako su strastveni šahisti Italije, Španije i Portugala razvijali i popularisali šah na refleksiji mnogih inovativnih projekata koje je podsticala Renesansa. U naredna dva vijeka (XVI – XIX) šahovsku dominaciju preuzeće Francuska i Engleska, sa centrima u Parizu i Londonu. Stvaranje nove gradjanske klase instaliraće drevnu igru kao izraz intelektualne nadmoći, a šahovski život iz dvorskih salona preći će narednih vjekova u kafane, od kojih će najčuvenije biti „Cafe de la Regence“ u Parizu i „Old Slaughter’s Coffee House“ u Londonu.

Foto :
1. meč na španskom dvoru (umjetnička slika)
2. Djoakino Greko i njegove analize;
3. Poštanska markica sa likom Ruj Lopeza..

Фотографија корисника Bozidar Bonja Ivanovic

Фотографија корисника Bozidar Bonja Ivanovic

Фотографија корисника Bozidar Bonja Ivanovic
Velemajstor Božidar Ivanović

Оставите одговор