E.SUROV: Pošto smo već počeli da govorimo o šahu, dozvolite mi da vam postavim još nekoliko šahovskih pitanja koja su stigla. Na primjer, Ruslan Musalov vas pita da navedete tri komponente koje razlikuju vrhunskog igrača od običnog velemajstora. Primjećujem da je ovo pitanje jedno od najčešćih. To pitaju i amateri i šahisti početnici, ali čak i majstori visoke klase to pitaju. Ali sa drugačijom implikacijom: na primjer, velemajstor sebe smatra šahistom veoma visokog nivoa, ali istovremeno postavlja pitanje: zašto on nije elitni? Zašto deset šahista uzima milione, idu sa turnira na turnir, a njega ne pozivaju na elitne turnire? A takva pitanja se često postavljaju. Kako biste odgovorili? Šta razlikuje šahiste na najvišem nivou od svih ostalih?
V.IVANCHUK: Mislim da je, prije svega, to ogromna motivacija za uspjeh. U skladu sa time, dolazi do određenog režima priprema. Odnosno, osoba se unapred priprema i tada se u toku turnira sve podređuje postavljenom cilju. Ako govorimo o eliti, onda čovek sa tim živi. Naravno, možda ima porodicu, druga interesovanja, ali turnir je za njega najvažniji. Pa i još mnogo toga. Nemam naviku da računam koliko novca ko zarađuje, navikao sam da procjenjujem nivo igre. Ako vidim da osoba demonstrira pravu igru, onda je za mene on elitni igrač. Čak i ako nije postigao željeni reting ili se ne vrti na ovim super-turnirima.
E.SUROV: Da li postoji neki igrač ili čak igrači (možete i bez navođenja imena) koji stalno igraju na super turnirima, ali ako gledate njihove partije ne smatrate ih elitom?
V.IVANCHUK: Kako da vam kažem … Ako neko igra na super turnirima … Možda mi se ne sviđa nečija igra, ili vidim neke njegove nedostatke ili me neko ne može impresionirati. Ali priznajem da ima vrline, jer ima tako visok rejting i igra na takvim turnirima. Ponekad se čak i zapitam: šta mogu da naučim od ove osobe? Jer definitivno postoji nešto. U suprotnom, nikakvim čarobnim štapićem, šahista se ne bi popeo na takvu visinu. Dakle, to je još uvijek indikator.
E.SUROV: Da li vam je u poslednje vrijeme nedostajalo takvih velikih turnira? Recimo, partija sa Caruanom ili sličnim šahistima.
V.IVANCHUK: Meni? Volio bih da igram sa njima. Ali generalno, prije pojave ovog karantina, nisam posebno razmišljao o tome, jer sam imao dovoljno drugog posla u šahu. Pretpostavimo ako uzmemo prošlu godinu i govorimo samo o kružnim turnirima, tada sam osvojio prilično jak turnir u Zagrebu, a zatim sam igrao na prilično jakim openima, iako ne uvijek uspješno. Bio sam uvijek zauzet, uvijek u dobroj formi. Dakle, tako da me ništa nije brinulo, da od nečega patim, a još više – da zavidim nekome, to se sigurno nije dogodilo. Iako sam, naravno, bar sada spreman da igram sa jakim šahistima, ako bih bio pozvan. Nadam se da ću, kada se čitava ova situacija promjeni i budem mogao putovati, biti pozvan na neki jaki turnir i sigurno ću biti vrlo sretan da tamo igram.
E.SUROV: Još jedno pitanje Mihaila Kononenka: „Šta je pomoglo da pobjedite Garija Kasparova u ranim 90-ima, kada ste tek ušli u elitu? I recite nam o najupečatljivijoj partiji sa Kasparovom. “ Vidite, ljudi su zainteresovani za prošlost.
V.IVANCHUK: Šta je pomoglo … Ne znam ni ja. Ipak, u to vreme partija sa Kasparovom – za mene je uvijek bila nešto posebno. Da, postoje i drugi, veoma jaki, velemajstori koji zahtjevaju, naravno, ozbiljan odnos i ozbiljnu pripremu. Ali partije sa Kasparovom su nešto posebno. Ne mogu to da objasnim ni sebi. I ne znam da li mi je to pomoglo da pobjedim. Objektivno mogu reći da skor mojih susreta s Kasparovom nije u moju korist, gubio sam često. Ali mogu ispričati jednu priču.
Kada je bio Linares 1994. godine, bio sam u trening kampu na Karpatima sa jednim tadašnjim prijateljem. Negdje kroz dvije nedelje turnir je trebao da počne. I ne sjećam se iz kojih razloga, ali počeli smo da pijemo rakiju. Popili su nešto ove rakije i bez razloga sam mu rekao: „Znaš, Vanja, na ovom turniru ću igrati bijelim figurama sa Karpovom, a crnim sa Kasparovom.“ A žrebanje je bilo naravno, pred početak prvog kruga, nije bilo žrebanja unapred. „Štaviše, reći ću vam da će te partije ići jedna za drugom kod mene.“ I tako se dogodilo!
Ali s druge strane, iako se moje predviđanje obistinilo, nije bilo sportskog smisla, jer sam izgubio obe partije.
E.SUROV: Dobra priča!
V.IVANCHUK: A postojala je još jedna takva priča. Jednom sam bio u Belgiji i u to vrijeme se održavao turnir u Wijk aan Zee-u. Nisam tamo igrao, ali Belgijanci su mi rekli: „Dođi na ovaj turnir bar jedan dan, kao gost, samo gledaj.“ Ne sjećam se koje je godine bilo, ali to je lako provjeriti. Sjećam se da je Morozevich tamo igrao neuspješno, ali kad sam stigao, pobijedio je u partiji protiv Judit Polgar. Nešto slično je igrao, poput: 1.d4 Nf6 2.Nf3 e6 3.g3 c5 4.Bg2 cxd4 5.Nxd4 d5 6.0-0 e5 7.Nb3. I pobjedio je. Ali generalno je igrao jako loše. Sjećam se da su Anand i Ponomariov još tamo igrali. I tako sam se ja pojavio. Anand, kad me vidio, upitao me da li sam došao da budem sekundant Ponomarjova. Naravno, nisam očekivao takvo pitanje, ali odgovorio sam da nisam, jer nisam planirao tako nešto.
Za sledeće kolo organizator turnira je tražio od mene da dam prognozu. Četrnaest ljudi, sedam partija, a ja sam morao pogoditi sedam rezultata. Razmislio sam, napravio svoju prognozu, napisao sedam rezultata … I uspio sam da ne pogodim ni jedan rezultat od sedam! Što takođe nije tako jednostavno, posebno ako ste sebi postavili suprotan cilj …
E.SUROV: I to možda zato što nije bilo rakije!
V.IVANCHUK: Da, rakije nije bilo.
(Uskoro nastavak)