Susreti sa Mihailom Taljem
Prvi nastavak
Olimpijski grad
„Pred Olimpijadu uveden je strašno brzi voz na liniji Beograd-Sarajevo-Ploče. Voz se zvao Olimpik Ekspres i nije imao kupee, nego se sjedilo kao u avionima. Iznad ulaza bio je televizor koji je emitirao specijalne programe, nove filmove, prirodne ljepote Jugoslavije, zimska borilišta, plesove i igre naših naroda i narodnosti i sve ono što smo mogli gledati na normalnoj televiziji, ali ovo je bilo nekako ljepše, svečanije i ozbiljnije“. Nešto kasnije, autor ispisuje stvarno lijepe rečenice.
„Ponekad se učini da bi sve bilo drukčije da je Olimpik Ekspres ostao isti onakav kakav je bio u prvim mjesecima svoga postojanja. Da su stjuardese i dalje raznosile besplatne sendviče, da su radili televizori i da je jedan voz ostao čudo među vozovima, možda se život ne bi raspao onako kako se raspao. Ponekad se učini da je bilo potrebno samo malo urednosti i upornosti pa da izbjegnemo sve ono za šta danas vjerujemo da smo trebali izbjeći i što nazivamo skupnim i nepreciznim imenom rata. Nije blizu istini da rata ne bi bilo da je Olimpik Ekspres ostao onakav kakav je trebao biti, ali je plemenito vjerovati u to. Plemenitost vjere je u ovakvim stvarima važnija od istine“ (Miljenko Jergović -„Historijska čitanka“).
Iznenada me obuze želja da se prisjetim atmosfere olimpijskog Sarajeva, te 1984. Stjepan Kljujić, nekada sportski novinar i pisac, a kasnije lider bosanskih Hrvata, kaže da je odluka o kandidovanju donijeta na sastanku Saveza komunista u Prištini, sedamdesetih godina. Poslije dvanaest tačaka dnevnog reda, Slovenci su žurili na avion, a sarajevski profesor Ljubiša Zečević je pod tačkom razno predložio da se Sarajevo kandiduje za organizatora olimpijskih igara. Slovenci se nisu lako pomirili da se igre povjere Sarajevu, smatrajući da će novac cijele Jugoslavije biti potrošen na objekte koji nikome neće služiti. Vjerovali su da je logičnija opcija održavanje olimpijade u Sloveniji, zbog bogate smučarske tradicije. Četiri godine kasnije, 18. maja 1978, Sarajevo pobjeđuje japanski Saporo za samo tri glasa. Treći je švedski grad Geteborg. Olimpijska baklja krenula je iz Olimpije u Grčkoj, odakle je avionom stigla u Dubrovnik. Zatim je nošena kroz cijelu Jugoslaviju. Ceremoniji otvaranja na stadionu „Koševo“ prisustvovalo je 60 hiljada gledalaca. Olimpijski plamen upalila je klizačica Sanda Dubravčić, osvajačica srebrne medalje na Prvensku Evrope 1981. Čertnaeste Zimske olimpijske igre održane su od 8. do 19. februara uz učešće takmičara iz rekordnog broja zemalja (49).
Sve je tada izgledalo idilično. Dan pred otvaranje igara pao je dugo očekivani snijeg. Odlukom gradskih vlasti sve radnju su morale da budu otvorene do 22 sata i maksimalno osvjetljene – od robnih kuća do brijačnica i mesara. U hotel „Holiday Inn“ stigli su najbolji kuvari, konobari i šefovi sala koje je Jugoslavija imala. U centru grada bio je zabranjen saobraćaj privatnim vozilima. Beogradski „Putnik“, ljubljanski „Viator“ i „Nišekspres“ poslali su autobuse i vozače da pomognu u prevoženju gledalaca na olimpijska borilišta: Jahorinu, Bjelašnicu, Igman i Trebević. Poprišta su takođe bila u Zetri i Skenderiji. Maskota olimpijade, dobroćudni vuk Vučko, bio je godinama najprodavaniji suvenir u Sarajevu. U TV spotovima glas mu je pozajmio Zdravko Čolić. Lijepa muzika na borilištima uljepšala je ambijent. Brus Springstin izdaje 1984. album „Born in the U.S.A“. Naslovna pjesma bila je veliki hit. Sarajevska muzička scena doživljava bum, formira se niz novih bendova. Volio sam grupu „Bolero“ i pjesme „O Jesenjinu i „Jelena“.
Lična bezbjednost tokom olimpijade bila je na najvišem nivou. Svi registrovani lopovi privremeno su smješteni u zatvore u Zenici i Foči. Savršena organizacija kada je važio slogan „nema problema“. To je bio odgovor domaćina na želje uvaženih gostiju. Kažu da je slavnom američkom glumacu Kirku Daglasu u jednoj kafani porcija ćevapa naplaćena 100 dolara!? Vlasnik je razbjesnio Sarajlije i zakleli su se da mu više neće svraćati u kafanu, koju je na kraju zatvorio. Inače, K. Daglas je živio nešto više od 103 godine!
Mnogo smo očekivali od Bojana Križaja (slalom i veleslalom) i Primoža Ulage (skijaški skokovi), koga su domaći navijači odmah prozvali „Đulaga“. Bojan Križaj je došao na dvije stotinke sekunde od osvajanja bronzane medalje na Olimpijadi u Lejk Plesidu, 1980. Na Svjetskom prvenstvu 1982. u austrijskom gradu Šladmingu, Križaj osvaja drugo mjesto u slalomu iza legendarnog Ingemara Stenmarka. U Sarajevu nije bio na visini renomea. U najavi letačkih skokova puštana je pjesma „Fly Robin Fly“ njemačke grupe „Silver Convention“. Skokove je posmatralo 70 hiljada gledalaca!? Primož Ulaga je zabilježio 9 pobjeda u svjetskom kupu od 1981/88. Na Olimpijadi u Kalgariju 1988, osvaja srebro u ekipnim skokovima.
Nažalost, u Sarajevu se dogodio pad forme. Sanda Dubravčić osvojila je 10. mjesto u umjetničkom klizanju, a srca brojnih navijača razgalio Jure Franko osvajanjem srebrne medalje u veleslalomu! Franko se nalazio na četvrtoj poziciji poslije prve vožnje, ali ostvaruje najbolje vrijeme u drugoj. Anton Hočevar iz Jugoslovenskog olimpijskog komiteta je rekao:“Nije bilo većeg dana u istoriji sporta u našoj zemlji“! Na velikom displeju u centru Sarajeva, iznad kafane „Park“, dugo je pisalo:“Volimo Jureka više od bureka“.
Jure Franko
Bile su to igre Bila Džonsona, Skota Hamiltona, Katarine Vit, Fila Mera, Gaetana Bušea i Karin Enke. Džejn Torvil i Kristofer Din, plesni klizački par iz Velike Britanije, nastupom na muziku iz „Bolera“, Morisa Ravela, oduševili su sudije koji im daju maksimalne ocjene za umjetnički dojam. Jedan od najspektakularnijih nastupa u istoriji olimpijskih igara. Predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta, Huan Antonio Samaran, izjavio je da organizacija u Sarajevu prevazilazi sve prethodne zimske olimpijade.
Svi su tada bili na vrhuncu optimizma i vedrog raspoloženja. Sve je moralo biti u olimpijskom stilu, pa i Bosnin šahovski turnir, koji se tradicionalno održavao početkom proljeća. Ovoga puta okupio je najjači sastav u dugoj istoriji sarajevskih turnira! Glavni favoriti, Viktor Korčnoj i Jan Timan, bili su među pet najboljih šahista svijeta! S radošću se sjećam 1984. godine. Moja karijera krenula je uzlaznom putanjom. Osvojio sam međunarodne otvorene turnire u Pragu i Monpeljeu. Zanimljiva je završnica lakih figura protiv čehoslovačkog internacionalnog majstora Jureka.
Milan Draško-Jozef Jurek
Prag, avgust 1984
Bijeli: Kg3, Le5; pješaci: a4, b3, f4, h4;
Crni: Kf7, Sd5; pješaci: a5, b6, e6, g6;
Kritična pozicija. Nije sporno da bijeli ima izvjesnu prednost. Međutim, crnom se pruža šansa da lijepim manevrom uplovi u mirnu luku. Moj posljednji potez bio je 48. Lc7-Le5. Jurek bira 48… Se3? (48… Sf6! uz Sd7) Prodor kraljem prema g pješaku nije sasvim efikasan jer crni igra Sc5-Sd7, a kralj na f7 štiti g pješaka. Postoji opcija da u pogodnom momentu bijeli forsira prelazak u pješačku i zatim damsku završnicu. Nestali bi pješaci kraljevog krila. Iako bi pao c pješak, pozicija je remizna. Ako se bijeli kralj uputi na damino krilo, za njim bi krenuo i crni kralj, spremno očekujući eventualni prelaz u pješačku završnicu). 49. Kf3-Sd5 (Otpornije je 49… Sf5 , mada nedovoljno da spasi partiju nakon 50. Ke4 i padaju crni pješaci daminog krila) 50. Ld4 i sada je jasan plan dobitka. 50… Ke7 51. Kg4-Ke8 52. Kg5-Kf7 53. Lg1!-Ke7 (53… Kg7 54. Lf2-Kf7 (ili Kh7) 55. Ld4+-) 54. Kg6-Sf4 55. Kg7-Sh5 56. Kh6-Sg3 57. Lb6 i bijeli je dobio u 64. potezu.
Na velemajstorskom turniru u Starom Smokovecu osvojio sam 2. mjesto iza velemajstora Aleksandra Černjina. Valerij Salov, koji će jedanest godina kasnije biti treći na svjetskoj rejting listi, daleko zaostaje.
Igrajući drugu tablu za reprezentaciju Jugoslavije na Mitrpoa kupu ostvario sam 5 poena iz 6 partija. Takmičenje u njemačkoj gradu Bad Lauterbergu, odigrano je u jesen 1984. Naša reprezentacija nastupila je u sastavu: Matulović, Draško, Damljanović, D. Paunović. Često sam slušao priče da proslavljeni velemajstor Milan Matulović navija protiv klupskih drugova i kolega iz reprezentacije. Sada sam se uvjerio. Velemajstor Dragan Paunović i ja završili smo ranije partije iz meča s Italijom. Poslije šetnje vraćamo se u prostranu salu. Matulović užurbano prilazi. Vidimo izdaleka da Damljan još igra. „Doktor Mario Marineli“(Matulović) ozarena lica svečano saopštava: Konstatujem da Damljanović ima četiri pješaka manje i, naravno, slabiju poziciju!? Damljan je u cajtnotu izgriješio protiv IM Maria Lanzanija.
Starijim ljubiteljima šaha poznata je neočekivana reakcija Matulovića tokom partije Gligorić-Planinc. Gliga je prva tabla Partizana, Matulović druga. U jednom periodu promijenjen je tempo igre, pa se igra 45 poteza za dva sata i trideset minuta, a ne, uobičajenih 40. Gligorić se opustio nakon 40. poteza i pala mu je zastavica. Prilazi sudija, neugodna situacija. Kako saopštiti Gligi da je izgubio? On vjerovatno nije znao za promjenu. Osim što je veliki šahista, izuzetno je korektna osoba. Sudija se koleba, Planinc je predusretljiv, pristao bi da se partija nastavi. Izgleda da će igrati dalje. Na scenu stupa Matulović. Energično ruši figure i govori: „A, ne, ne, pravila su jasna“!
„Doktor“ je uprkos neobičnoj osobini bio simpatičan čovjek. Ovakva sklonost tretirana je kao dječiji hir preko noći ostarjelog dječaka!? Volio je i da pravi štoseve na račun drugova iz ekipe. Kup Srbije sedamdesetih, „doktor“ je čelna tabla Partizana. Tradicionalno kasni sedam minuta, jedan od arbitara vodi ga do stola. „Izvolite „doktore“. Matulović sjeda, čisti naočale i blijedo gleda saigrače. Tada su igrala dva mlada, talentovana igrača i stariji koji nije bio naročito posvećen šahu (da ne govorim prezimena). „Doktor“ zove sudiju:“Izvinite, ali ja igram za Partizan“!? Imao je pristalica zbog neobičnih zapažanja i originalnog humora. Odlikovao se fantastičnom memorijom, otvaranja besprijekorno tretirao.
Važio za velikog zavodnika i nije mnogo birao. Priča iz hotela „Evropa“, sa jednog od sarajevskih velemajstorskih turnira. Matulović i njegov kolega Dragoljub Minić sjede u hotelskom restoranu sa dvije fine dame (Matulovićeva terminologija). „Doktor“ je već montirao priču koja nema veze sa njihovim stvarnim životom. Šah se ne spominje. Ponekad bi ga u sličnim situacijama iznenada pozvali s recepcije zbog „hitnog poziva iz Pariza“. Sada nema potrebe. Nije poželjno da se pojavi neko od šahista, jer će svojom pričom srušiti koncepciju. Stolu se približava internacionalni majstor Vladimir Bukal. Doktor se sjajno dosjetio kako da ga predstavi: „Ovo je naš poznanik, on se, inače, hrani u ekspres restoranu“!? Takav restoran stvarno postoji u hotelu, ulaz je s bočne strane, u uskoj ulici gdje je danas velika knjižara „Šahinpašić“. Bukal je neprijatno iznenađen ovakvom degradacijom. Rezignirano napušta restoran!
Liga Jugoslavije na Cetnju 1985. Derbi kola Bosna-Partizan. Na prvoj tabli Kurajica igra bijelim protiv Ivkova, na drugoj Matulović-Draško. Dva minuta prije početka, Bojan Kurajica se naginje prema meni i kaže da nam nude dva remija na našim tablama. „Doktor“ te cijeni, to je njegova ideja“. Odluku prepuštam Bojanu. Proslavljeni reprezentativci iz zlatnog doba našeg šaha zaslužuju veliki respekt. Bojan prihvata. Matulović mi zatim govori:“Momak, ja naravno imam rješenje za tvoju Francusku odbranu. Treba što prije postaviti lovca na f3. Dobro, nije važno“!? I ovo je bila jedna od njegovih uzrečica.
Dragan Paunović mi je davno ispričao da Matulović ne „konstatuje“ šahiste koji nemaju barem titulu majstora. Vlada Raičević, „doktor“ i ja stojimo ispred Doma Armije. Igrali smo već sedam godina zajedno u Partizanu, još sam bio majstorski kandidat. „Poznaješ li ovog momka, „doktore“, pita ga Vlada, očekujući originalan odgovor. Doktor me „rasijano“ posmatra: „Viđo sam ga na sastancima“!?
Matulovića sam posljednji put vidio na Ligi Srbije u Subotici, 2008. U prostranom restoranu hotela „Patria“ u toku je ručak. Matulović je imao nezgodu; spotakao se na stepenicama, ruka je u gipsu. Prilazi mom stolu i znam da neće reći nešto uobičajeno. „Milane, jesi li primetio jednu neobičnu stvar“? „Na šta misliš, „doktore“? „Ovde igraju tri velemajstora, Milana; Ja, ti i Vukić“! „Doktor“ se tog dana vratio u Beograd da sanira posljedice pada.
Na moju igru u Bad Lauterbergu nesumnjivo je uticala posjeta drage osobe iz Leverkuzena. Stigla je Barbara i sve je odjednom izgledalo zanosno. Čak i njeno ime, koje asocira na Preverovu pjesmu. „Seti se Barbara/ Ne zaboravi/Onu mudru srećnu kišu/Na tvome srećnome licu/ I nad onim srećnim gradom“. Upoznali smo se dva mjeseca ranije na Openu u Pragu. Nastavak praške priče ispunio je srca.
Velemajstor Milan Draško
(Sutra nastavak)







