FM DRAGAN POPADIĆ
NEBESKA IGRA
(13. nastavak)
POTOP
Utnapištim je poslušao Enkija.Brod je bio sagradjen za pet dana i noći.Nisu se štedjeli ovnovi i vino,crveno bijelo.Narod se gostio,pio,jeo,pjevao bez prestanka.Ali,i pomagao u izgradnji barke.Utnapištim je ukrcao porodicu na brod,a u potpaljublje je stavio sve bočiće koje mu je dao Enki.Isplovili su u zoru.Odjednom se nebo smrači,nastade tama i poče kiša da pada.Preplašen Utnapištim i njegova porodica zbili su se u potpalublju:
„Otvorile su se sve zemaljske ustave.Gospodar je bio u pravu.Na Zemlji niko neće preživjeti-sa strahom reče Utnapištim-Ovakav vjetar još nije duvao.Teško da će i naš brod izdržati.Svi jarboli su polomljeni.Ljuska od oraha naš je dom sad.“.I Utnapištim zagrli članove svoje porodice.
Za to vrijeme Anunaki su prestravljeni ležali na podu Nebeskog broda.Šćućureni gledali su kako se nepogoda pograva sa Zemljom.Ištar se drala kao da se poradja:
„Jadna li sam šta uradih.Zašto sam onako glasala na Velikom Vijeću?Pa,nisu ljudi ribe da žive u moru.Ja sam se odlučila na zlo i zlo će se vratiti svima nama.Voda će potopiti i Nebeski brod“ – vrištala je Ištar udarajući se u glavu.Svi zaplakaše,klekoše i počeše da se mole Stvoritelju.
Šest dana i sedam noći bjesnio je vjetar i lila kiša,a onda se sve smirilo.Utnapištim otvori prozor na brodu i obasja ga sunce.Uze goluba i pusti ga.Golub odletje,ali brzo se vrati:
„Sačekaćemo još jedan dan.Golub nije našao mjesto za sebe.Još nije vrijeme za izlazak“ – reče Utnapištim.
Sjutradan pustiše lastu.Ali i ona se vrati:
„Čekaćemo još jedan dan.Sjutra ću pustiti gavrana“ – smireno reče Utnapištim.Tako i bi.Gavran odletje,ali se ne vrati.
„Našao je svoje mjesto.Naći ćemo ga i mi na gori Nisir“ sa osmjehom kaza Utnapištim i sa porodicom izadje broda.Čim su dotakli zemlju zapališe žrtvu paljenicu Anunakijima.Utnapištim stavi na vrat veliku ogrlicu koju mu je poklonio Enki,podiže ruke ka nebu i povika:
„Enki –Gospodaru moj i porodice moje!Kao što ovu tvoju ogrlicu nikad neću skinuti sa vrata tako neću zaboraviti ni tvoje djelo.Ti spasi nas i ljudski rod.I to će se pamtiti dok žive potomci moji.Nek Anunaki sidju sa neba i i s nama podjele žrtvu paljenicu.Ali,nek ne silazi Enlil.Jer on ne htjede pomoći ljudima.I to će se pamtiti dok žive potomci moji!“
Gledajuči ovu scenu sa Nebeskog Broda Enlil je bjesnio:
„Ko je spasio Utnapištima i njegove?Ko je prekršio odluku Velikog Vijeća?
Ninarsag ustade:
„Samo onaj ko je mudar i ko vidi dalje od svog nosa.Ko drugi ako ne mudri Enki“.
„Ti,kurvo,ćuti“ – prodera se Enlil.
Enki skoči:
„Ne deri se i ne vrijedjaj,Enlil.Misliš da si junak i mudrac.A pogrešne odluke donosiš.Preokrenuo si Veliko Vijeće i ljudima nisi htio pomoć.Bolje da si na njih lavove i vukove poslao,ako si ih htio prorijediti.Ja pomogoh Utnapištimu i njegovoj porodici da se spasu.Preživje tako ljudski rod.I živjeće dugo,ako Stvoritelj tako želi“.
Tad ustade Anu i reče:
„Enki je u pravu.Bio je u pravu i na Velikom Vijeću,ali mi nijesmo prihvatili njegovu riječ.Poveli smo se za tobom Enlil i za tvojom pogrešnom procjenom. Tebi oduzimam komandu nad misijom na Zemlji i dodjeljujem je Enkiju.Sujeta nek odstupi,mudrost nek istupi.Zato ćeš sad sići na Zemlju i dovesti Utnapištima i njegovu ženu na Nebeski Brod.Prvo ćeš ih ti blagosloviti,a onda i svi mi.Sklopićemo vječni savez izmedju Anunakija i ljudi.Živjećemo odvojeno,ali kad treba Anunaki će pomoći Zemljanima. Neka bude tako!“
(Kraj)