Legenda o velikom inkvizitoru (1)

02.04.2020.

Piše: Genna Sosonko

Dogovorio sam se sa sportskim novinarom iz novine «Riječ»  da se sastanemo u kafiću. Bilo je rano proljeće 1979. godine, ali sunce je već peklo i neki stolovi na ulici bili su zauzeti.

Iako je od tada prošlo više od četrdeset godina, slika se malo promijenila do našeg vremena.

Kafić “De Prince” je smješten nasuprot muzeju Anne Frank, na jednom od mnogo amsterdamskih kanala. „De Prince“ je običan kafić, kojih u gradu ima na stotine (da se ne pomiješa sa kafićima, kojih je takođe na stotine, ali ako naručite šoljicu kafe, tamo ćete se sresti sa zbunjenim podizanjem obrva).

Sada u Amsterdamu nema šahovskih kafića, ali našao sam još jedan. Kafić se zvao „De Bock“. Ponekad bi majstori dolazili u “De Bocku”, ponekad bi tu mogli sresti i samog Donnera, ali glavni šahisti su bili amateri koji su igrali beskrajne blic partije ili obične slobodne partije za ulog od uobičajenih četvrt guldena.

Pričali su mi kako je, krajem pedesetih jedan od redovnih posjetilaca kafića bio vječiti student koji je tu proveo mnogo godina, koji je primio poziv za služenje vojnog roka. Otac mu je bio Francuz, majka Holanđanka, i svi su vjerovali da će on koji je čitav život proveo u Amsterdamu, jednostavno ignorisati poziv koji je stigao iz Francuske. Pored toga, počeo je francusko-alžirski rat i služba u vojsci uopšte nije mogla biti bezbrižna. Na  iznenađenje svih, Boulogne je, kako se mladić zvao, krenuo je u borbu.

Dvije godine nije bio kod kuće, a po povratku, prvo je otišao u svoj omiljeni kafić. Boulogne je kasnije rekao da najveći utisak nije njemu ostavila ni velika vrućina, ni dugi marševi sa oružjem, ni krv i smrt, koja je ponekad bila vrlo blizu. Ne, pravi šok su izazvali isti ljudi koji su igrali blic sa istom zvonjavom, vicevima i šalama koje je čuo prije dvije godine. Činilo se da je vrijeme u kafiću zauvijek za njih zaustavljeno.

Ne verujem da je to bila ista publika koju sam sreo, nastanivši se u Amsterdamu, i prvi put prešao prag ovog kafića: do tada je prošlo dobrih decenija i po. Iako se, naravno, nikad ne zna. Sjećam se da su, zajedno sa šahistima, nekoliko stolova zauzimali kockari, a na jednom su igrali backgammon. Niko se nije naročito žurilo s narudžbama, i ne čudi što se vrlo brzo kafić pretvorio iz vrlo atraktivnog, u najobičniji, ne mnogo drugačiju od ostalih amsterdamskih kafića.

Već deset godina ne postoji, još jedan šahovski kafić, “Gambit”, koji je bio otvoren osamdesetih godina.

Vlasnik kafića “Gambit” bio je strastveni šahista; Menaše, kako su ga zvali, i često se mogao vidjeti kako s uzbuđenjem igra blic za istim stolom. Ali on je umro, a njegov sin je imao potpuno drugačije interese.

Čak i ako u gradu nema više šahovskih kafića, uvijek možete tražiti od barmena šahovsku tablu sa figurama. Bilo je i tabli podijeljenih na sto polja, ali iako su takve table sa sto polja prilično uobičajene u ovoj zemlji, nikad nisam vidio da neko igra igru dame u amsterdamskim kafićima.

Velika je bila gužva u “De Prince-u” uveče, posebno tokom “veselih sati”, ali nije bilo mnogo posjetilaca tokom dana, i ponekad ste mogli vidjeti figure skupljene na tabli. Rejon je bio prilično boemski, imao mnogo studenata i druge publike, koja očigledno nije žurila u kancelariju do devet ujutro.

Povremeno posjećujući kafić “De Prince”, kako ne bih smetao šahistima, nikad im nisam prilazio, ali novinar sa kojim sam dogovorio intervju kasnio je, pa sam sjeo sa igračima.

Šah je u Holandiji uvijek bio popularan, a članci sa fotografijama učesnicima tradicionalnih turnira u Wijk-u, Amsterdamu i Tilburgu zauzimali su gotovo čitavu stranicu u novinama. Zbog toga nisam bio iznenađen što su me igrači, bacivši pogled na mene, pozdravili, nazvali po imenu, ali nisu stali sa igrom već su nastavili partiju.

Nisu puno razmišljali o potezima, već su igrali opušteno. Na tabli je nastala završnica, a kada se partija prilično brzo završila, mladi ljudi su odmah počeli slagati figure za sledeću partiju.

Nakon što mi je do ušiju došao jedan komentar – „kako ste došli ovde ?“ – i drugi – „odlučili ste da vježbate?“, primjetio sam da oba igrača na samom kraju partije nisu primjetili pješački prodor, koji bi odmah promijenio rezultat partije u suprotan.

Ali kada sam pokušao pokazati tu jednostavnu ideju, iz nekog razloga dodajući da je ima smisla zapamtiti, igrači su se uljudno, ali odlučno usprotivili tome.

„Vidite“, rekao je poraženi, „vama, profesionalcima, to treba, ali Wim i ja igramo isključivo radi zadovoljstva – on je ovu riječ naglasio.“ „Ne proučavamo otvaranja ili bilo kakve trikove, samo igramo šah.“ I energično je pokrenuo kraljevog pješaka.

Iako je rečeno prilično prijateljski, možda, čak i sa simpatijom prema meni, fraza iz „Legende o Velikom inkvizitoru“ koja glasi „zašto ste došli da nas ometate?“ sama po sebi mi je pala na pamet.

Moje misli je prekinula pojava novinara. Nisam očekivao težak intervju: nedavno sam uspio pobjediti na turniru u Wijk aan Zee-u, a sva pitanja novinara bila su otprilike ista.

Međutim, otvorivši  subotnji prilog novinama, pomalo sam bio zbunjen kada sam vidio da je novinar koji je imao vrlo daleku predstavu o šahu pitao:

„Taraš je rekao da bi bio jak igrač nije dovoljno da si jak igrač, već moraš uvijek igrati dobro. Što mislite o ovome? “ – ostavljajući mi za pravo da stidljivo komentarišem citat koji je ustvari bio ukraden iz mog vlastitog odgovora.

I u drugim sam slučajevima bio sličan zecu iz dječje knjige, koji se mirno bavio ribolovom, a intervjuer je bio medvjed, koji je stajao iza zeca i izvadio čitav ulov iz kante.

Ali za razliku od medvjeda iz knjige, novinar je razvrstao ribu, bacio bezvrijedne ribice nazad zecu u kantu, a sebi ostavio lososa i belugu. Ali ovo se to ni na koji način ne odnosi na temu priče, osim toga, poznavajući novinare, ne osuđujem to mnogo, jer i ja njima pripadam.

http://chess-news.ru/node/26963

(Nastaviće se)

Оставите одговор