Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (55) -Sumorni vijek šahovske umjetnosti – MISAONA INTELIGENCIJA I MAŠINSKI ŠAH

Sumorni vijek šahovske umjetnosti

MISAONA INTELIGENCIJA I MAŠINSKI ŠAH

Prvi čovjek koji je došao na ideju da poveže zajedničku nit izmedju ova dva pojma bio je engleski matematičar Alan Tjuring. On je to obznanio 1946. godine, pa se taj datum može uzeti kao početak razvoja kompjuterskog šaha. Iako je ovaj cijenjeni stručnjak pomislio da će svojim izumom lako postići cilj, počeci na tom poslu donijeli su mu veliko razočarenje. Prvi šahovski računari imali su amaterski nivo i tek poslije dvadesetak godina zabilježeni su značajniji pomaci na tom planu. U zapadnjačkoj literaturi pominju se mnoga imena, koja su dala doprinos u raznim fazama realizacije tog projekta, ali malo ko navodi ime bivšeg svjetskog prvaka dr. Mihaila Mojsejeviča Botvinika. On je bio jedan od pionira na tom poslu, što je demonstrirao prilikom prve posjete Crnoj Gori 1971. godine. Na njegovu žalost, i na nesreću sovjetskog društva, lideri SSSR-a nijesu razumjeli njegove pobude i nijesu mu posvetili potrebnu pažnju. Zanimljiva je informacija koju sam davno dobio od jednog prijatelja iz Moskve. On mi je napisao da je, medju dokumentima iz Botvinikove arhive, poslije njegove smrti 1994. godine, pronadjen model koji je kompjuterskom obradom predvidjao da riješi ogromne ekonomske probleme SSSR-a, što bi, možda, spriječilo njegov raspad.

Botvinik je u Titogradu održao predavanje na Elektrotehničkom fakultetu i čitav sat govorio o svojim radovima. Njegovo izlaganje najbolje je mogao pratiti profesor, programer i šahista Mirko Mijušković, sa kojim je Botvinik razmijenio par stručnih pitanja. Bivši svjetski prvak izrazio je uvjerenje da će kompjuter savladati svjetskog šampiona do kraja XX vijeka. Takodje, on je najavio svog favorita za svjetski tron, u narednih 10 – 12 godina. Riječ je bila o njegovom učeniku Gariju Kasparovu, kojem je, doduše, trebalo dvije godine više da ostvari to smjelo predvidjanje. Koliko je put razvoja kompjuterske tehnologije bio dug i kompleksan govori podatak da je upravio Kasparov 1985. godine, prilikom gostovanja u Hamburgu igrao protiv 15 najboljih kompjutera i uspio je da dobije sve partije, ukupno trideset dvije.

Tek 1989. godine IBM počinje da radi na programu Big Blue, koji kasnije prelazi u Deep Blue i ta mašina će, poslije prvog poraza 1994, u uzvratnom meču, tri godine kasnije, poraziti Kasparova sa 3,5 : 2,5, što će biti prva pobjeda šahovskog programa nad aktuelnim prvakom svijeta. To nije bio program već „šahovski monstrum“, koji je mogao da procijeni 200 miliona pozicija (dijagrama) u sekudi. Ali i ta, teško zamisliva sposobnost, biće prevazidjena u XXI vijeku, izradom bržih procesora i usavršavanjem algoritama i memorije, čime će se ekstremno poboljšati igra kompjutera u završnici.

Tokom protekle dvije i po decenije razvijeno je nekoliko šahovskih programa. Oni su privlačili pažnju svjetskih stručnjaka koji su pratili njihove domete i mogućnisti, pa je, poslije svih rezultata i analiza, utvrdjen redosled najboljih šahovskih mašina. Tako je, krajem XX vijeka, taj redosljed izgledao ovako : Hiarcs 7,0 ; Fritz 5, 32 ; Fritz 5 ; itd.
U XXI vijeku sve se brzo mijenjalo, pa je, do nedavno, vodeći program „Stocjfish“ morao da ustupi čelnu poziciju američkom programu „Alpha Zero“, s kojim je izgubio meč od 100 partija, uz rezultat : 72 remija i 28 poraza. Taj čudovišni algoritam tek će pokazati svoje mogućnosti, od kojih se naviše očekuje u oblasti nauke i medicine.

Naravno, ova očekivanja, u domenima koja život znače, pothranjuju nadu svjetske populacije da će ljudskom zdravlju biti posvećena mnogo veća pažnja. Ali, kad je šah u pitanju, valja se zamisliti u šta će se pretvoriti jedna igra, koja je vjekovima osvajala svoje pristalice originalnim zamislima i umjetničkim djelima. Sad već i sami ljubitelji šaha uvidjaju da pregaoci tehnološke revolucije prevode njihovu omiljenu igru u neki drugi svijet i neke druge dimenzije. Uskoro šahisti neće morati ni da misle, jer će im rješenja dolaziti pritiskom na dugme. Da li će se medju vodećim igračima naći ličnost poput Fišera ili Talja, koji će stati u odbranu šahovske umjetnosti, pokazaće vrijeme. Ili će ih novac ubijediti u neminovnost „sveukupnog progresa“, koji život i umjetnost, te najljepše darove od prirode, pretvaraju u virtuelne tvorevine mašinskog svijeta. U prilog ovom stavu ide činjeniica da je, upravo iz tih razloga, odavno počela da pada popularnost šahu. Nema više onih sjajnih ličnosti koje su, i u šahu i van njega, umjeli da oduševe svojim znajem i duhom. Sjetimo se Emanuela Laskera, doktora filozofije i matematike, za kojeg je Ajnštaj rekao da je šteta što se bavi šahom, jer bi bio genije u matematici. Zatim, Aleksandra Aljehina, doktora prava sa Sorbone i čovjeka koji je govorio osam jezika. Pomislimo dalje, na Mihaila Botvinika, doktora elektrotehničkih nauka SSSR-a, pa na ljude koji su, van sale, oduševljavali svoje pristalice, kao Vasilij Smislov ruskim romansama, ili Mark Tajmanov virtuoznošću na klaviru. Možemo još nabrajati takvih imena, ali je osnovno što je šah imao obilježje kulturno – sportskog dogadjaja, koji se odvija u pozorišnom ambijentu, sa publikom u parteru koja prati igru na demonstracionim tablama, pokušavajući da sama pronikne u tajne trenutne pozicije. Zato su nekad turniri kandidata i Olimpijade imale posebnu draž. Može se zamisliti kako danas izgledaju masovna takmičenja, na kojima učestvuje skoro 3.000 muškaraca i žena. U najmanju ruku naporno je pratiti te borbe, gdje se čovjek prosto mora pogubiti u tim ogromnim halama, a juriti za elektronskim informacijama nema ni smisla ni draži. Sve to se ne radi u interesu šaha, već u profitersko – propagandne svrhe raznih udruženja i pojedinaca. Taj pogubni efekat novouvedenog „švajcarskog sistema“ igre i mjerenja vrijednosti igrača po osnovu novine zvane „rating“, najavio sam od samog početka, tačnije sedamdesetih godina prošlog vijeka.

„Ljudi misle da će ih kompjuteri sačuvati od pravljenja grešaka. Ustvari, sa njima će činiti greške još brže“! (Adam Osborn 1939 – 2003). Najnoviji dokaz za to je jedna završnica, nastala u partiji Aleksejenko–Giri na upravo prekinutom Turniru kandidata u Jekaterinburgu. Crni je imao tri pješaka protiv dva, na istom krilu, sa još po jednim konjem, što kompjuter ne može ocijeniti dok se ne postigne neka konkretna pozicija. Bijeli je loše nastavio i izgubio, a moje iskustvo govori da crni preciznoim igrom mora spasiti remi. Naravno, da je bio remi i po kompjuteru, crni bi to lako ostvario !

foto :
1. Sa Botvinikom na Cetinju 1971.;
2. Da li je budućnost šaha u duhovnom raspeću?! (umjetnička slika)

Оставите одговор