PRIJETNJA ŽRTVOM DAME
Davne 1973. godine kvalifikovao sam se za medjunarodni turnir u Vrnjačkoj Banji. Kako sam i prethodne dvije godine igrao u Banji, i putovao autobusom, ispala mi je bolja mogućnost da dodjem avionom do Beograda i nastavim kolima istog dana. U telefonskom razgovoru, Draško Velimirović, koji je, takodje, bio jedan od učesnika turnira, rekao mi je da će ići svojim autom i da možemo putovati zajedno.
Bio je oblačan dan, bez padavina, i polako smo krenuli u lijepom raspoloženju. Draško je bio dobar vozač i poznavao je taj put, kojim je često vozio, a njegov mali „Daf automatik“ brektao je pri većoj brzini kao da traži poštedu. Negdje kod Gornjeg Milanovca, Draško se zaustavio kod jedne pumpe, da provjeri auto. Sačekao sam u kolima, a kad je obavio posao, sa njim je prilazila žena srednjih godina, sa torbom u ruci, što je govorilo da će biti naš saputnik. Draško otvori vrata i reče da su mu dali važna uputstva, i zamolili ga da preveze nihovu prijateljicu.
Htio sam da joj ponudim da sjedne na moje mjesto, a bojao sam se da će prihvatiti. Jedva sam se smjestio naprijed, a pozadi bi to bilo vrlo mučno. Srećom, dama je bila ljubazna, zahvalila je i smjestila se iza nas.
Draško je, po običaju, bio veseo i spreman za šalu, a volio je da priča tokom vožnje, pa je propitivao gospođu o nekim selima pored kojih smo, usput, prolazili. Nije mi se to dopadalo, jer Draško je slabije čuo na jedno uho, pa bi često nakrivio glavu udesno, da bi bolje razumio što žena govori. Tako su se oni zapričali, a već smo bili blizu Kraljeva. Na jednoj dugačkoj pravini Draško je pojačao gas i njegov „Daf“ je opet morao da stenje. Ja sam gledao strogo naprijed i htio da ga opomenem da se ne okreće i da gleda pred sobom, ali pomislih da će mi zamjeriti, pa zaćutah. No, tada u daljini na oko 500 metara, primijetih čovjeka koji neodlučno stoji pored puta, kao da razmišlja da li da predje na drugu stranu ili ne ?! Možda to ne bi bilo opasno, ali u pitanju je bio invalid, sa jednom nogom, i štakama u obije ruke. Prebrzo idemo, upali se moj osjećaj za uzbunu, a čovjek se ipak odluči da krene. Možda se i njemu naš auto učinio sporim i bezopasnim. Povikah : – Pazi Draško, čovjek na putu! On se trže, pobježe desno i zaobidje pješaka koji je jedva prešao polovinu ceste.
Sad već nervozan i uzbudjen, Draško produži sto metara, ugleda malo proširenje i zaustavi auto. Onda, drhtavim glasom uzviknu : – Ljudi, videste li ovog idiota?! Mora da je tako izgubio i onu nogu !? U nekom drugom trenutku bih se ovom Draškovom izlivu bijesa nasmijao, ali sam ćutao srećan sto se sve tako završilo. No, odjednom se začu gromki smijeh gospodje. Draško se uozbili, prekori je pogledom i viknu : – Kako vas nije sramota, ja umalo da ubijem čoveka, ni kriv ni dužan, a vi se tako cerekate?! Žena „podiže ručnu“, umiri se, ali, poslije desetak sekundi, ljutito nastavi :
– Morala sam se, od muke, nasmejati, kad ste rekli to u vezi noge. Sad ste pravilno konstatovali. Eto, taj nesrećni pešak je lako mogao da postane vaša žrtva ! Draško poče da se trese, ali je pribrano upita : – Dokle vi putujete gospođo? Ona se, kao začudi : – Pa, rekla sam, do Banje. – Dobro, najzad će Draško, ako skratite taj jezik, stići ćete do Banje, ako ne, znajte da više volim da žrtvujem dame nego pešake !
MAJSTOR IZ NOVINA !?
Kao dječak, odrastajući na Cetinju, imao sam priliku da upoznam mnogo sjajnih ličnosti iz raznih oblasti života. Bilo je tu poznatih ljekara, slikara, sportista, pisaca, profesora i ljudi drugih profesija, a jedan, izvan tih tokova uobičajenog načina života, osvojio je moje simpatije kao čovjek za koga sam osjećao da ima ogromno ljudsko srce. Bio je stariji od mene desetak godina, i malo smo se družili, ali pamtim sve naše susrete i ostalo mi je i nekoliko zajedničkih fotografija iz tog perioda. Onda je odselio nekud i dugo nijesam znao šta se s njim desilo. Ali, kad sam jednog dana čuo da neki gorski vuk spašava ljude iz sniježnih lavina Durmitora i da je rekorder u davanju krvi, znao sam da to ne može biti niko drugi do Sava Vuković, moj „nestali“ prijatelj iz ranih cetinjskih dana. Uskoro smo se pronašli, zahvaljujući šahu. Čuo je i on za mene i poželio da me vidi i ugosti u gradu gdje je živio.
Jednog nedjeljnog jutra, sredinom sedamdesetih, prošetao sam do autobuske stanice. Na samom ulazu pojavio se Jovan Dujović, novinar „Pobjede“ i nekadašnji prijatelj mog oca. – Gdje si se zaputio mladiću, upita me, uz stisak ruke. Rekoh mu da idem u Mojkovac da odigram simultanku. – O, baš fino, i ja sam danas slobodan i taman ću s tobom!
Uđosmo u autobus i ja mu ispričah kako je došlo do te ideje. – Hoće li te ko čekati tamo, upita on. Hoće neko, rekoh mu, Sava je otišao da pripremi salu za igru, a neki njegov prijatelj će čekati na stanici.
Stigli smo u Mojkovac i Jovan prvi izađe iz autobusa, ja na korak, dva, za njim. Jedan čovjek s naočarima, priđe Jovanu i reče : – Ja sam tu da vas sačekam ispred kluba, dobrodošli majstore, odmah sam vas prepoznao po slici iz novina ! Jovan se iznenadi, ali ne reče ništa. Ja utoliko pristigoh i, to što sam čuo, objasnio sam na svoj način : – Druže, nemojte mi zamjeriti, rekoh, ali mora da ste te novine okrenuli naopako. Ja sam Ivanović, pa sad pogledajte. Jovan se „izvuče iz igre“ paleći svoju lulu, a naš domaćin se, nakratko, zbuni, pa se opravda nekim izvinjenjem.
Kad sam ovo ispričao Savi, od srca se nasmijao, pa reče : – Odlično, sredićemo i to. Sad mi je pala ideja, ne brinite.
Igrači su već zauzeli svoja mjesta. Sava stade izmedju mene i Jovana, pozdravi nas dvojicu i obrati se šahistima : – Majstor Ivanović će igrati na 20 tabli, a pošto ima 30 igrača, da ga ne bi zamarali, na 10 tabli će igrati drug Jovan Dujović, poznati novinar i šahovski majstor iz Titograda. Uslijedio je velik aplauz i simultanka je počela.
Kad je Vito Nikolić čuo ovu priču, pojavio se na simultanci, koju je u „Pobjedi“, nešto kasnije, igrao Bruno Parma. Sjeo je pored Jovana i čestitao mu na tituli. Jovan je to hladno prihvatio klimnuvši glavom. Onda se Vito obratio Parmi i postavio mu pitanje : – Izvinite, velemajstore, da li majstori imaju pravo da igraju na simultanci ? Bruno se nasmijao i potvrdno klimnuo glavom. Vito se začudio, ali nije znao da je Bruno te godine, takodje, gostovao u Mojkovcu i da su mu sve ispričali o mojoj i Jovanovoj posjeti…
Foto :
1. Dragoljub Velimirović
2. Sa simultanke na Cetinju
Velemajstor Božidar Ivanović

