Velemajstor Milan Draško: Božanstvo koje teče, II dio (drugi nastavak)

Velemajstor Milan Draško

Božanstvo koje teče

II dio

Drugi nastavak

Prof. dr Esad Boškailo, ugledni psihijatar, Počiteljac koji živi u američkom gradu Feniksu (savezna država Arizona), priča anegdotu.

„Jednom je Zuko Džumhur, u vruće ljetno doba, akšamlučio sa svojom Vezirom u kafani kod rahmetli Mute Alagića u Počitelju, a mi se svi u uši pretvorili, da koju pametnu čujemo. Ne zna se tačno kako je sve počelo, ali Muta se negdje zadržao, pa je Vezira naišaretila Rajfi da Zuki umjesto loze nalije vode i malenu količini lozovače, jer eto Zuko je bio malo postariji i zdravlje mu je bilo malo narušeno, pa se Vezira brinula. Tako su ga njih dvije, Zuki „iza leđa“ spasavale, a Zuko šutio i pio, pa pio i šutio.

One se nisu načuditi mogle, kako im je olako pošlo za rukom da sa Zukom tako šenluče, pa, priča se da su se čak i podsmjehivale od dragosti. Sve je to baš tako bilo, dok nije u neko doba, Muta banuo u svoju kafanu. Onako veseo i nasmijan, Zuko dočeka svog ahbaba i naruči: „Deder bolan, Muta, naspi mi jednu lozu“! I prije nego se Vezira i Rajfa snađoše, Zuko lagano krenu da akšamluči, sa pravom pravcatom lozom, pa krenu da pripovijeda priču iz Španije, kako ono sjedi u autu negdje u Andaluziji, a pored njega prolijeću saobraćajni  znakovi. Negdje iza ponoći, zovnu Zuko svoju dragu Veziru i naredi: „Deder Vezira plati onu vodu Rajfi, a evo Muta tebi za lozu“.

Vezira i Zuko u Počitelju

Miljenko Jergović o Zuki: „S jedne strane, sve je u njemu bilo starovremeno: musliman po stambolskome i bečkom kalupu, koji se pisanju učio preko sentenca i mudrosti istočnoga svijeta, među koje bi udijevao anegdote za koje čitalac nikada nije mogao biti siguran jesu li to stvarni događaji ili ih je Zuko Džumhur izmislio kao neku paralelnu stvarnost. S druge strane, bio je Beograđanin, jedan od onih koji su u pedesetima stvarali atmosferu toga grada, njegovu liberalnu auru i mangupsku naraciju“.

Milutin Dedić, istoričar umetnosti, slikar i publicista priča o boemiji („Boemija je kreativna opozicija društvu“-Tin Ujević) i divnom gestu Z. Džumhura, jedne davne beogradske večeri. „Ili recimo Zuko Džumhur. Šta sam ja njemu, niti je on znao ko sam ja, šta sam. Video me jedne godine u jednoj groznoj kafani koja više ne postoji, preko puta hotela „Prag“, u Ulici „Narodnog fronta“. Zima i on oseti da nešto nije u redu. I kaže: „Diži se“.  Ja se uplašim, vidim jednog čoveka. On je imao atelje na Kolarcu. Dao mi je jednu debelu rolku i jedan sako od somota. I tako sam izdržao te hladnoće. Dakle, to su te stvari koje se ne zaboravljaju“. Divno, zaista! Izložbom Milutina Dedića započelo je obeležavanje osam vijekova Hilandara. On je rođeni brat proslavljenog kantautora i pjesnika, Arsena Dedića.

„Pun kaprica, ali neodoljivo šarmantan. Katkad ciničan, ali nikada uvredljiv. Voleo je da svoja znanja i iskustva – a toga je tokom života nakupio za bogatu riznicu – podeli posebno sa mlađima od sebe. Često sam dolazio kod njega kući. Druželjubivi individualac, koji je ćerki smislio ime Donizada, da ga niko drugi ne bi imao, pigmalionovskim strpljenjem  me je, kao mladog novinara „Politike“, uvodio u život naše infektivne profesije. Nesebično bi me poveo u kafanu predstavljajući mi Beograd koji je za mene dotle bio tajna. Kod Zuke sam upoznao i Momu Kapora koji je u čašama druženja prosto upijao misli, postupke i dosetke svog duhovnog, likovnog pa i književnog oca“ (Boško Jakšić-„Hodoljublje kroz život Zuke Džumhura“, „Politika“, februar 2016).

Mirko Kovač u romanu „Kristalne rešetke“ piše:“Kad god sam sreo Džumhura, nešto sam naučio“.

Zukine bravure. „Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red“ („Osveta mrtvih sultana“). „Čovjek nigdje tako intenzivno ne misli na neodjevenu ženu kao u pustinji“ („Putovanje po besmislu“). „Arapska pjesma rodila se u pustinji. Francuz je propjevao zbog žene, Italijan radi publike. Grk pjeva za bakšiš. Nijemac pjeva na komandu, a Srbin propjeva uz piće. Arapin je zapjevao od straha. Pustinja uplaši i junake i divove. Pustinje se jedino ne boje pjesnici (…) U pustinjama čovjek je propjevao da ne poludi. Možda se svaka poezija i svuda u svijetu rodila u pustinjama“ („Trube u Jerihonu“).

„Italijani bi na ovom svetom brijegu podigli crkvu, Amerikanci bazu, Francuzi hotel, a Libanci kockarnicu. Turci bi po običaju podigli karaulu, a Beograđani bi otvorili kafanu „Kod prvog greha“. Arabljani nisu podigli ništa“ („Putovanje po besmislu“).

Osamdesetih je snimao „Hodoljublja“, putujući i pričajući na sebi svojstven način.

„Jedanput, kada je Ali paša jahao u Mostar, okružen svitom konjanika“, na putu, neđe u jarku, ugleda jednoga čovjeka koji je jaukao i vrištao i zapomagao. Ali paša sjaha s konja, priđe mu i upita ga:“Magarče, što se toliko dereš“? A onaj ga odozgo, jadnik, pogleda, pa kaže:“Čestiti pašo, ujeo me poskok“. A on kaže:“Sram te bilo, a ja mislio da te boli zub“.

(„Hodoljublja o Mostaru“) „Dosad ste u vašim sobama, na vašim ekranima gledali ono što vidi svaki turista koji dođe u Mostar. Ja sam vas sad doveo u jednu kafanu u koju rijetko zalaze turisti. Kafana se zove „Vakuf“. A kad smo već kod turizma da vam ispričam jednu priču. Ja imam u Konjicu jednoga rođaka, prvoborca. On je odmah poslije rata, prije trideset godina, imao motor s prikolicom, „cindap“, njemački. Na tom motoru je obilazio Jugoslaviju. Kupio je sebi i svojoj ženi kožne pantalone, kožne kapute, kožne kape i naočare. Tako su jedanput došli u Prizren i stali pored česme da se napiju vode. Ljudi su ih iz kafane gledali začuđeno. Tada nije bilo turizma. Priđe im jedan čovjek i upita ga:“German, bre“? A on kaže „Jok“. „Kako se vikaš, bre“? „Asim“. „Asim“! Mašala! Em Musliman, em turist“!

U svojoj najpoznatijoj knjizi „Nekrolog jednoj čaršiji, piše o Počitelju. „U tamnom viru Neretve pod vrbama udavio je odavno obje kazaljke sa crnog brojčanika svoje stare sahat-kule. Potonule su brzo i lako, kao dvije odsječene ruke vremena“. Zatim:“Sada mu u baštama srušenih starih hamama venu posljednje djevojke „s ibrikom u ruci“… pune mladeža, viklera i sevdaha“ („Grad zelene brade“).

Ivo Andrić je pohodio Počitelj u zrelim godinama, napisavši „Na kamenu, u Počitelju“, u okviru knjige „Staze, lica, predeli“. Nadahnut tekst. „Bilo je, i moralo je biti, mnogo čamotinje i dosade i askerskog čmavanja u očekivanju sukoba i opasnosti koje ne nastupaju, dok život postaje sav jedno jednolično iščekivanje bez kraja, a sa zaboravljenom prvobitnom svrhom. Bilo je čežnje za pokretom i širinom, uživanjem i promenom, oštre i bolne kao sečivo u živom mesu. Ali, bilo je i moralo je biti, i radosti, divlje, kratke i vojničke, u svakom belasanju ženske košulje na čobanicama sa druge obale, u ćilibarski žutom mostarskom vinu koje ljuljuška u sebi neuhvatljiv i stalan zelenkast odsev i koje je, pored slasti i opoja imalo za islamskog ratnika i draž zabranjenog i grešnog uživanja. Bilo je slasti u voću iz prisoja, u toploj pogači i neophodnoj kafi, u jakom ljubuškom duvanu, dobrom i nerazdvojnom drugu dnevnih i noćnih časova. (Još i danas se kao pletivo nevidljivo finih niti provlači kroz prozore i mazgale, kroz divlju pavit i lišće smokve i kržljava nara, i – nešto od snova i svetova sagledanih u duvanskom dimu)“.

U počiteljskim restoranima koji su radili do duboko u noć pjevala je svojevremeno Neda Ukraden. Bio je to početak duge, uspješne karijere. Baš slušam njenu simpatičnu novu pjesmu „Kao vino i gitara“. Pjevali su Duško Kuliš i Šemsa Suljaković. Proslavljeni pjevač bosanskih sevdalinki, Zaim Imamović, imao je vikendicu u Počitelju i uživao u neobičnom ambijentu pored Neretve. U duetu sa Miletom Petrovićem otpjevao je 1960. „Pjesmu o starom Počitelju“. Tu se provodio legendarni Toma Zdravković. Jednom je trebao nastupiti na čapljinskom Sportskom centru. Veliko interesovanje, nema slobodnog mjesta, ali nema ni Tome; prepio u Počitelju. Zanimljiva je bila reakcija publike; niko ne ispoljava ljutnju, negodovanje. Njegova muzika i autentična boemija prirasli su za srce, pa mu se lako praštalo. „Ja moram da pijem da ublažim bol/o kako je tužan ovaj život moj/o kako su noći duge Danka/ ja ispijam čaše bez prestanka/i šapućem Danka, Danka volim te“. Jedna od meni najdražih Tominih pjesama posvećena je voditeljki Danki Novović.

I šahisti su rado pohodili Počitelj. Seniorsko prvenstvo Bosne i Hercegovine (decembar 1982) odigrano je u čapljinskom Radničkom univerzitetu. Pratilo nas je  sunčano vrijeme, kao u proljeće. Šahisti iz Bosne nisu mogli da se nagledaju plavog neba.Učesnici su boravili u hotelu „Mogorjelo“, gdje je u večernjim satima svirao orkestar. Bile su popularne grčke pjesme, ostala mi je u sjećanju lijepa slika; Ekrem Čekro, oduševljen, podignutih ruku, pjeva veliki hit šezdesetih „Dođi i vrati naše dane“, iz filma „Zorba“. Pjesmu  Mikisa Teodorakisa („Strose to stroma sou“), sjajno je na našem jeziku izvodila Anica Zubović.

U režiji našeg komšije i porodičnog prijatelja, Ramiza, otišli  smo jedno veče u Počitelj. Bilo je zanimljivo šetati kaldrmom do Mutinog restorana. Zdenko Kožul, Vito Arapović,  Miralem Dževlan. Naručujemo  pršutu i uštipke s kajmakom. Kad je Vito vidio čašu crnog vina ispred mene, spontano je uzviknuo:“O, i ti si se probećario“! Na Šampionatu je pobijedio najmlađi, šesnaestogodišnji Zdenko Kožul, najavljujući blistavu karijeru.

Vodio sam svoje ćerke na kulu, kad su još bile male. Ispočetka su negodovale, ali ih je oduševio pogled sa vrha kule. U daljini je blistala Neretva.

„Volim te kad suncu ljubiš oko zlatno

I kad jablan u tebi krunu njiše“.

(Hamza Humo-„Neretvi“)

Velemajstor Milan Draško

(Nastaviće se)

Оставите одговор