Velemajstor Milan Draško
Sedamnaesti nastavak
Šahisti su se okupljali u prostorijama ŠK Bosna, čak i u takvim okolnostima. Solidarnost i prijateljstva iz vremena kada je život visio o koncu, zavuvijek se pamte.
Moji odnosi sa ljudima iz ŠK Bosna uvijek su bili sjajni. Već 1998. godine pozivaju me da nastupim na jakom velemajstorskom turniru, prvom nakon rata! O kakvom se turniru radilo govori vrh tabele. Pobijedio je Korčnoj sa 7 iz 9, drugo mjesto sa 6,5 pena osvaja Ivan Sokolov, 3-4. dijele Barejev i Kiril Georgijev sa 5,5 poena.
Međutim, u isto vrijeme igran je Kup Savezne Republike Jugoslavije u Ulcinju. U zemunskom Agrouniverzalu imao sam odlične uslove, želio da ispoštujem sve klupske obaveze. U julu 1999. prvi put sam doputovao u Sarajevo, nakon rata. Divno druženje u bašti Bosninog restorana u Pruščakovoj, trajalo je satima. Bilo nas je desetak. Dobio sam ponudu da se vratim u klub. U mom najbližem okruženju, nekako se smatralo da je još rano za takav korak.
Bosnini turniri 1999 i 2000 godine pamtiće se po nastupima svjetskog prvaka Garija Kasparova, koji pobjeđuje u svom stilu.
Turniri visoke kategorije igrani su do 2005. Zatim se prelazi na organizaciju dva turnira istovremeno. Milorad se zalagao za moj povratak na Bosnine turnire. Istini za volju, i oni koji su tada odlučivali, bili su naklonjeni toj ideji! U to vrijeme igrani su izuzetno jaki A turniri i velemajstorski B turniri, devete kategorije. Trijumfujem 2007. godine, što mi je jedna od najdražih turnirskih pobjeda!
Kada sam se nakon 19 godina (2006) vratio na veliku sarajevsku pozornicu, osvojio sam četvrto mjesto na B turniru. Napisao sam kratak tekst, dan nakon završetka turnira, koji je Tomislav Počanić objavio u „Oslobođenju“. Prenosim završni dio pisma.
Dragi prijatelji,
Za mene je turnir imao posebnu dimenziju. Potičem iz pitome doline, poznate po prvom beharu i sjetnim, nostalgičnim ljudima. Sada, kada su godine minule, jasno osjećam da je ŠK Bosna bila najljepši ukras moje prve mladosti. Opet smo bili skupa, makar i deset dana. Hvala vam na tome! (18. maj 2006)
Reći ću nešto i o Tomi Počaniću, dugogodišnjem novinaru „Oslobođenja“, koji je pisao o šahu i tenisu. Godinama je izvještavao sa Bosninih turnira. Moj stric Velja je govorio:“Tomo, ti pišeš pola rubrike o Milanu, a pola o svima ostalim“!? Zaista sam mu zahvalan na nizu afirmativnih tekstova. Bio je vezan za ŠK Bosna, obavezno putovao s nama na lige i kupove. Putovao je i na Kup šampiona u Moskvi, 1985.
Sreli smo se na autobuskoj stanici u Podgorici, devedesetih godina. Još uvijek su takvi susreti bili rijetkost, rat je ostavio traga. Vraćao se iz rodne Boke Kotorske u Sarajevo. Stegla zima, jedva ga prepoznah sa vunenom kapom na glavi. Stari, dobri Tomo! „Stanujemo blizu. Ostani kod nas da se ispričamo“. „Hvala ti, moram ići“. Objavio je kratak, lijep tekst o našem susretu u „Oslobođenju“.
U zenitu ljeta 2008. osvajam titulu prvaka Crne Gore. Vraćam se iz tradicionalne šetnje Goricom, najljepšim podgoričkim mjestom za rekraciju i opuštanje. Zvoni telefon, poziv iz Sarajeva. Milorad je već bio ozbiljno bolestan, Tomo došao da ga obiđe. Prolazim pored drvoreda borova u „Beogradskoj“ ulici, između hotela „Ziya“ i puteljka što vodi do Stadiona malih sportova. Milorad i Tomo čestitaju mi titulu“ Kakav divan gest! Neka su prijateljstva neraskidiva!
Sredinom avgusta igrao sam rapid turnir u Pljevljima; „Montenegro gran pri“. Milorad je izrazio želju da mu donesem pljevaljskog sira. Pet kilograma, lijepo zapokovano, jer dug je put preko prelaza Metaljka, Čajniča, Goražda, Foče. Oduševila me gusta tamna šuma na putu do granice. Dok prolazim kroz Čajniče, prisjećam se da sam tu prvi put postao omladinski prvak Bosne i Hercegovine (1979). Hotel „Orijent“, na brežuljku, okružen gustom šumom. Bočno od ulaza bio je plato gdje smo igrali lopte na male golove. Mostarci Nešo Ivanović, Dino Kemura i ja još jednom smo dokazali da se u dolini Neretve igra sjajan mali fudbal.
Tridesetak godina kasnije, čudim se što su dvorišta tako blizu magistrale; ljudi sjede na stolicama, metar od ceste. Sve djeluje nekako tijesno, zgusnuto.
Stižem u Sarajevo i pronalazim „Aleju lipa“, blizu Miljacke. Pored Milorada, njegova druga supruga, Milica. Soba obiluje knjigama, peharima, publikacijama. Milorad sjedi u fotelji, čovjek bi pomislio da bolest uzmiče. Ne žali se, uvijek je bio borac, gurao naprijed. Dugo smo evocirali uspomene. Dvije godine ranije, dobio je najveće društveno priznanje grada Sarajeva; Šestoaprilsku nagradu. Kao da je time, na simboličan i lijep način, krunisan jedan bogat život posvećen šahu i brizi o šahistima.
Četvrtog oktobra 2008. sjedio sam u banjalučkom hotelu „Palas“. U toku je velemajstorski turnir na kome učestvuje i legendarni Viktor Korčnoj. Otvaram „Oslobođenje“, čitam Tomin članak i plačem! Zauvijek je otišao čovjek koga sam volio i poštovao trideset godina. Najveći šahovski entuzijasta na prostoru bivše Jugoslavije. Međunarodni šahovski sudija, publicista, organizator brojnih turnira, pisac („Šahovsko obrazovanje“, dva izdanja, poezija). Ali mi, djeca Šahovskog kluba Bosna, pamtićemo ga najviše po nemjerljivim zaslugama u stvaranju i usponu našeg kluba i po ljudskim vrijednostima. Bosna je bila njegovo „čedo“, volio je više od života!
Napisao sam tekst povodom Miloradovog odlaska u Šah mat listi, profesora biologije, fide majstora Gorana Tomića. Izdvajem dijelove iz podužeg nekrologa.
„Pored tuge koju osjećamo gubitkom dragog prijatelja, sa blagom sjetom vraćamo se u daleku prošlost, „U naše vrijeme“, kako je pisao Hemingvej, koje nam se čini ljepšim, srećnijim, žalimo za vlastitom mladošću“. I na samom kraju: „Ulazeći u godine, počinjemo filozofski razmišljati o smrti. „Smrti se ne treba plašiti, jer dok je nas nema smrti, a kad dođe smrt onda nema nas“(Epikur). Ali, tako bih želio da je još sa nama! Počivaj u miru, legendo“!
(Nastaviće se)


