DUH + MATERIJA + ŠAH = SUDBINA
Na isteku zime (februar-mart) 1968. godine, prvi put sam nastupio na Šampionatu SFRJ. Bio je to otvoreni turnir u Čateškim Toplicama, koji je pružio šansu mladim igračima da se predstave šahovskoj javnosti u zemlji. Tu sam ja postao majstorski kandidat, što me podstaklo na ozbiljno izučavanje šaha, uz želju da se, za koju godinu, uspenjem u visoko jugoslovensko društvo.
Već po završetku turnira trudio sam se da dodjem do ruske stručne literature i časopisa koji su me impresionirali šahovskom dubinom i preciznošću. Uspio sam da nabavim dvije sjajne knjige i uz nekoliko brojeva časopisa „64“ i „Шахматы в СССР“, počeo pažljivo da analiziram partije najboljih sovjetskih velemajstora. Dobro sam se pripremio i za Šampionat Crne Gore koji se avgusta 1968. održao u Podgorici. Prvo i drugo mjesto podijelili smo Radovan Brajović i ja, dva dobra prijatelja i rivala. Radovanov sjajan talenat gušila je materijalna oskudica, koju je njegova majka savladjivala kao sve naše majke toga doba. Po završetku prvenstva, krajem avgusta našli smo se u Kotoru.
Radovan se brzo vratio, a ja ostao u gostima kod rodbine. Druge nedjelje septembra, moj brat od strica mi predloži da podjemo zajedno do Sutomora, da posjetimo jednog zajedničkog prijatelja. Očekivao sam takav predlog, jer Milutin Ivanović je bio neumoran putnik, mlad čovjek, pun snage, bavio se rukometom i bio član poznatog kotorskog benda. No, prije svega, on je bio moreplovac, kapetan na „strancu“, kako su pomorci tada govorili za „tuđe“ brodove. Limili, tako su ga zvali, jer je bio omiljen u društvu, lijepo je zaradjivao i često pozivao prijatelje na zabavu. Bio mi je mnogo drag. Začudio sam se kad je izvukao jedan motor iz garaže, gdje je imao parkirana moderna kola, i rekao mi da želi da ga isproba, jer ga odavno nije vozio. Bili smo mladi, ja nekoliko godina mladi, pa mi je to još izgledalo i privlačno, iako prije toga nikad nijesam sjeo na motor. Prije nego što smo krenuli, majka ga upozori da oprezno vozi, a on, uz smijeh, odgovori : – Majko, prošao sam sva mora, ti mi sad to pričaš, pa se okrenu prema meni i nastavi : – Bonja, ima tu dosta starih novina, duva bura, pa nije loše da presavijemo i zavučemo te stranice pod majicu i zaštitimo prsi od vjetra. To je bilo logično, poslušah ga i krenusmo na put.
Brzo smo stigli do uzvišice, odnosno brda kojim počinje penjanje prema Budvi. Jaka mašina, vuče uzbrdo jednako kao po ravnome, a ja sjedim pozadi i gledam odozgo „Jaz“ i otvoreno more. Čujem bratov glas koji nosi vjetar : – Dobar je, baš dobar. Ovo nije motor, ovo je munja! Uslijedio je blagi zaokret i već smo se približavali tunelu nadomak Budve. Ne znajući šta se u tom trenutku desilo, shvatih da me podiže uvis strašna sila i u tih par sekundi pojaviše mi se bijele štrafte pred očima. Tužna misao mi presječe ranije lijepo raspoloženje : – Pogiboh, uspjeh da kažem sebi i prepustih se sudbini. Strašan je bio sudar sa asfaltom kad sam pao, dočekujući se refleksno na ruke, kako bih zaštitio glavu. Onda je počelo. Ubrzanje me nosilo i bacalo po asfaltu, dok sam se borio da se održim na nogama. Iako sam bio sportski gradjen, bez suvišnog grama na sebi, nijesam mogao da trčim tako brzo koliko je inercija od mene tražila. Padao sam i koturao se po drugoj strani puta, kojom, na sreću, u tim trenucima ni jedno vozilo nije prolazilo. Nijesam mogao da vjerujem kad sam se, konačno, zaustavio. Uspio sam, čak da se podignem na noge, ali za kratko. Osjetih veliku mučninu i vrtoglavicu, pa se lagano spustih na cestu. Opet malo dodjoh sebi, i baš kad se ponadah da ću preživjeti ovaj užas, osjetih snažno stezanje u grudima i pomislih da me izdaje srce. A onda, čujem snažan bratov glas : – Bonja, brate, nikad nijesam bio srećniji. Mislio sam da nisi živ. Tek onda shvatih da me on stegao od radosti i opet počeh da vjerujem u novi život.
Tu su se brzo našla neka ambulantna kola, koja su tada pružala pomoć na drumovima. Tu se našao i novinar Bratislav Kokolj koji je slao reportaže sa primorja za Radio Titograd. Prepoznao me i nešto upitao, ali ja nijesam mogao da reagujem. Brzo su me ubacili na nosila i krenuli smo prema Budvi. U Domu zdravlja, na odjeljenju je čekao dežurni ljekar. Kad me vidio, onako krvavog i jadnog kad su me unijeli, svojim, iznenada, raširenim očima, jasno mi je saopštio kako izgledam. Onda me, gromkim glasom upita : – Momak, da se ti nijesi potukao sa Kasijusom Klejem? Pomislih, doktor valjda želi da me ohrabri i odobrovolji, pa, uz dosta napora, uputih mu slabašan osmijeh.
Onda je krenulo pružanje prve pomoći : čišćenje rana alkoholom, svuda po tijelu, najviše po nogama i rukama, a grudi su bile sačuvane debelim slojem novina. Dvije ružne posjekotine na licu i jedna probodna rana na desnoj šaci, od predmeta koji se zabio kad sam rukom amortizovao pad.
Sreća je velika što nijesam slomio nijednu kost, a bile su na udaru, kao nikad do tada, pa ni poslije. Svakako da je tome doprinio moj sportski refleks, koji sam stekao igrajući stoni tenis. Ostao sam tu još sat vremena, sve dok je ljekar potvrdio da se vratila boja na moje lice i da mi pogled više ne luta od Klejevih udaraca. Kad reče da možemo krenuti nazad, prema Kotoru, ja upitah brata hoćemo li opet motorom? On se od muke nasmija i reče : – Pukla je prednja guma, izbacila te silina trzaja, nijesi se držao, a ja sam uspio da zaustavim motor pedeset metara niže, pred ulazak u tunel. Hvala Bogu, bilo je strašno, još ne mogu da dodjem sebi…
Vratili smo se u Kotor. U bolnici su rekli da mogu boraviti kod kuće i dolaziti svakog dana na previjanje. To je potrajalo do sredine oktobra i konačno sam bio spreman da se vratim svojoj kući, u Titograd. Stigao sam oko podne i zazvonio. Vrata se otvoriše i iza njih, majčin pogled me podsjeti na budvanskog ljekara. – Šta je to bilo, sine? – postavi mi pitanje koje sam očekivao. Da je ne bih previše uplašio, rekoh da sam pao sa nekih skala, pecajući ribu u Kotoru. – Znala sam, produži ona, odavno sam te sanjala u nekom strašnom udesu !! – Vala, majko, kad si to sanjala, tako je i bilo. A kako prodjoh u tom tvom snu? – Uh, tu mi se prekinulo, pa sam zato i mnogo brinula, a ti nikako da se javiš. Ko te doveo, jesi li dobro ?! Rekoh da sam došao stopom, da više neću ići nigdje, nego da ću tu da se oporavljam i spremam za Šampionat SFRJ u Novom Travniku, marta iduće godine.
Došla je Nova 1969. a prošao je brzo i januar, sa svojim praznicima. Već sam se mnogo bolje osjećao i zaboravio strašni dogadjaj. Zima je počela da popušta i približilo se vrijeme za put.
Stigao sam u Novi Travnik i odsjeo u hotelu „Bratstvo“. Bilo je dosta poznatih igrača i prijatelja. Svi su me pitali za tamne tragove na jagodici i čelu, a ja sam nastojao da se našalim, skrivajući od njih istinu. Ja istinu volim i za nju se uvijek borim, ali, ponekad i ona ima svoje pravo na odmor!
Šampionat je počeo, uz veliko interesovanje publike i divnih ljudi, domaćina, koji su nam ispunjavali svaku želju. Ja sam igrao ujednačeno i borbeno, a na samom kraju turnira, pobjedom protiv Planinca, osvojio sam titulu majstora. Veće zadovoljstvo od titule bilo je intimno osjećanje zadovoljstva da se, bez posljedica poslije onog udesa, moj mozak odbranio majstorski !!
Pozdravih se sa igračima i krenuh da uzmem stvari i predam ključ na recepciji, kad žena, koja je započela smjenu, povika : – Ivanoviću, imate ovdje neki telegram. Otvorih i pogledah : „ Božidare, čestitke. Mi sjutra igramo protiv „Borca“ pa možeš da se vratiš sa nama u Titograd. Pozdrav Vako Darmanović“! Dobra vijest od dobrog čovjeka, baš me obradovala. Prespavao sam još jednu noć u hotelu i sjutra, poslije ručka, krenuo autobusom za Travnik. Začudo, ispostavilo se da sam zakasnio, jer, kad sam stigao na stadion, glavna željezna kapija već je bila zatvorena. Čekao sam priliku da udjem, pa bacih pogled prema tribinama. Utoliko neki čovjek povika redaru : – Pusti tog jarana da udje. To je majstor Cvetković, učesnik državnog prvenstva u šahu! Redar me pogleda i odškrinu kapiju. – Hvala lijepa, rekoh i zadovoljan udjoh. Iznenadih se kad vidjeh prepun stadion. No, ne bješe slobodnog mjesta, pa počeh da se vrpoljim, očekujući opet neku pomoć sa tribina. Obradova me onaj isti čovjek, koji povika još jednom : – Cvetkoviću, popnite se gore, ima jedno mjesto kod nas. Razmišljam, šta je ovaj navalio sa Cvetkovićem, pa se sjetih da sam, nekoliko puta, čuo te komentare da jako ličimo Cvetković i ja. Nije bitno, ne moram sad objašnjavati neznancu, pomislih i popeh se do gore. Kad se namjestih na nekom tvrdom sjedištu, moj grlati prijatelj mi „objasni“ : – Milo mi je da te upoznam, ali ti moram reći da sam te, do pola šampionata, miješao s onim Crnogorcem, Ivanovićem!
Nasmijao sam se, kao nekom dobrom vicu. Da, da, čuo sam to još od nekih ljudi, rekoh glasno, da nadjačam buku, a onda mi je bilo došlo da ga pitam gdje vidi toliku sličnost medju nama, ali sam odustao. Nijesam htio da ga razočaram, jer sam vidio koliko je ubijedjen u to što govori. Važno je da sam našao fudbalere „Budućnosti“ i njihovog šefa. U lijepom raspoloženju krenuli smo kući.
Fotosi : Plaža „Jaz“; udes na asfaltu; majstor B. Ivanović 1969; Novi Travnik.
(nastaviće se)



