Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (30) – Виктор Грозный KORČNOJ

Виктор Грозный KORČNOJ

U proljeće 2012. godine seniorski tim Crne Gore (igrači preko 60 godina) nastupio je drugi put na Evropskom prvenstvu u toj klasi. Rogaška Slatina bila je odličan domaćin, a naš nacionalni tim nastupio je u istom sastavu : B. Ivanović, Ljubo Živković, Srdja Dragašević i Momčilo Raičević. Ponovili smo dobru i efikasnu igru, kao prethodne godine u Dionu (Grčka), gdje smo osvojili treće mjesto. Već na startu smo se, igrom i borbenošću, predstavili kao ozbiljan tim, sposoban da ugrozi i zlatnu rusku selekciju. To su brzo shvatili svi naši rivali, pogotovo poslije dva neriješena meča protiv obije ruske ekipe (zlatna medalja sa prethodnog prvenstva daje pravo nastupa za dvije selekcije) gdje smo čak propustili da dobijemo jedan meč.
U finišu smo se sastali sa Švajcarcima. Prvu tablu te zemlje branio je Viktor Korčnoj – Грозный kako su Sovjeti okarakterisali njegov beskompromisni duh. Na ovom takmičenju pojavio se prvi put. Već je bio zakoračio u devetu deceniju, ali njegov duh to još nije osjećao.
Sve partije našeg meča imale su borben tok, ali su ipak završene remijima. Crna Gora je tako opet došla nadomak trećeg mjesta, a bilo je varijanti koje su mirisale i na zlato. Ipak, na kraju se sve „složilo“ u korist Rusa, koji su nastupili pod imenima Rusija i Sankt Petersburg. Mi smo u finišu savladali Italiju sa 3 : 1 i osvojili još jednu bronzu.
Moj susret sa Korčnojem, na prvoj tabli bio je neobično oštar. Veliki šahovski disident XX vijeka, zaigrao je kao u mladim danima. Bilo je problema u mojoj poziciji, ali sam jedinstvenim potezima uspio da remiziram. Poslije partije malo smo razgovarali o šahu i prošlim vremenima, ali on više nije imao one snage koja bi nekad zaiskrila u njegovim očima. Bilo mu je drago što je igrao protiv nas i što smo, u korektnoj igri, došli do pravednog ishoda.
Podsjetio sam Viktora na naš poslednji susret na Bledu 2002. godine, na Olimpijadi. Jednog dana sam mu prišao, dok je bio u šetnji, i, pošto se nijesmo vidjeli od 1987. ja se predstvih i rekoh da bih želio sa njim da napravim reportažu za emisiju „Tajne šaha“. On se vidno iznenadi, a onda iznenadi i on mene : – Vi ste me pobijedili u Titogradu 1984. dobro se sjećam! Ja, baš iznenadjen, odgovorih da se to dešava velikim borcima kao što je on, jer mora se po neka partija izgubiti. Bio je zadovoljan mojim odgovorom i zakazali smo intervju, koji su, po mom povratku u Podgoricu, mogli da vide ljubitelji šaha.
No, kad je tako reagovao i pomenuo tu moju pobjedu, ja se sjetih jedne Gligorićeve priče koju sam davno čuo. Naime, 1973. godine u Lenjingradu je održan Medjuzonski turnir i Gliga je mene pozvao za sekundanta. Pošto sam imao nekih problema, predložio sam mu Dragoljuba Minića i on je to prihvatio. Ja sam pratio turnir preko novina i nije mi promaklo da je Gliga savladao, upravo, strašnog Viktora. Zašto je to bilo posebno zanimljivo, saznao sam tek kad se Gliga vratio i ispričao mi sledeće : – Po završetku turnira, spakovao sam se i krenuo taksijem na željezničku stanicu da uđem u voz koji ide iz Lenjingrada za Moskvu. Kupio sam kartu i baš na ulazu u voz pojavi se ispred mene Korčnoj i u žurbi reče : – Gligo, došao sam da ti poželim srećan put, ali i da ti kažem da ću pamtiti ovaj poraz od tebe sve dok ti se ne revanširam. Gliga nije bio naviknut na takva iznenađenja, pa je jednostavno zahvalio kolegi na pozdravu i uskočio u voz.
Kad je meni Viktor pomenuo tu pobjedu protiv njega iz 1984.godine pred oči mi se stvorila slika tog njihovog susreta na stanici u Lenjingradu. Zaista mi je djelovalo to kao da izgovara neki omladinac koji ne može da podnese poraz. Medjutim, nije ni približno tako. Sjajni šahovski borac živio je da bi igrao šah, a posebno ga je svaki poraz oštrio za nove borbe.
Ali, u Rogaškoj Slatini nije bilo tog Strašnog Viktora. Bolest ga je sve više osvajala, mada se nije predavao, već je poslednje svoje partije igrao sjedeći u kolicima.
Koliko je on bio uvažen i kako su ljudi, s pažnjom, posmatrali njegove partije na tom seniorskom prvenstvu, bilo je prijatno vidjeti, jer to je sve prisutne u sali podsjećalo da je među njima čovjek koji je dao svoju ljubav šahu i od njega dobio zasluženu slavu. Kad je direktor turnira, ukrajinski velemajstor i naturalizovani Slovenac Adrijan Mihaljčišin, na završnoj svečanosti, pozvao sve učesnike i publiku da pozdrave šahovsku legendu XX vijeka, Viktora Korčnoja, koji je izašao na binu, prolomio se jak i dugotrajan aplauz u prepunoj dvorani.
Poslednju informaciju o Viktoru Korčnoju saopštio mi je prošlog ljeta Cetinjanin Vesko Vrbica, koji već dugo živi i radi u Švajcarskoj. Korčnoj je igrao jednu simultanku, iako je bio jako bolestan, ali je tu pokazao svoj nesalomivi karakter. Kretao se u kolicima, od table do table, ali je igračima rečeno da budu korektni, baš zbog toga, i da ga ne zamaraju suvišnim pitanjima. Medjutim, kad se igra završila naš zemljak se, ipak, ljubazno obratio Korčnoju, sa strahom kako će on reagovati : – Velemajstore, ja sam protiv vas igrao na simultanci , to je bilo 1956. na Cetinju, da li se toga sjećate? Viktor se načas zamisli i, na čudjenje prisutnih, prihvati da se upusti u razgovor. – Naravno da se sjećam, rekao je i nastavio – tada sam bio jako mlad. A da ja pitam vas nešto, gospodine, iznenadi on našeg Cetinjanina : – Da li vi živite ovdje ?… pa na potvrdan odgovor nastavi : – A da li ste čuli za Bonju, vašeg šahistu sa Cetinja ?
Kad mi je to Vesko ispričao, to je bio veći i ljepši kompliment za mene od one drage pobjede nad njim u Titogradu.
Najzad, da podsjetim na jednu zanimljivu anegdotu o ovom velikom igraču koji je, možda, najveći od svih koji nijesu postali prvaci svijeta.
Igrao je jednu simultanku negdje na svojim čestim putovanjima i tokom igre, neki njegov protivnik je namjestio lovca na nemoguće polje, da bi odbranio mat. Kad je Korčnoj naišao i vidio šta je ovaj uradio, stao je, porušio figure i saopštio da svi čuju : – Ja sam znao da u šahu postoji artiljerija, konjica i pješadija, a ovdje pokušava da se umiješa i avijacija….

Fotosi : Meč Švajcarska – Crna Gora; Korčnoj u svojim uspješnim godinama…

(preneseno sa fejsbuka velemajstora Božidara Ivanovića)

Оставите одговор