Pal Benko: Moj život, partije i studije (17. nastavak)

Turnir u Curacao-u je bio sjajan događaj. Prije svake partije sam išao na plivanje, uživao u društvu mnogo lijepih žena, i divno provodio vrijeme. Najvažnije je bilo odrediti kada počinjete da se zabavljate. Formula je bila jednostavna: ako više ne možete da se kvalifikujete, pošto je završena prva polovina turnira, tada trebate da se odmarate i samo uživate. Ali Fischer je to odbio. Čak i kada su njegovi snovi o pobjedi bili srušeni, on je još uvijek mislio samo o šahu. U Curacao-u smo Fischer i ja imali jednu i jedinu svađu, i uvijek sam osjećao da je Američka šahovska federacija bila, barem djelimično, kriva. Kasper, funkcioner federacije  koji je bio odgovoran da snosi naše troškove i organizuje transfere i analize, objasnio je da su finasnije slabe i da nam mogu osigurati samo jednog sekundanta. Tako je Bisguier služio kao zajednički sekundant sa nalogom da ipak primarno pomogne Fischeru, pa ako i Fischer i ja imamo prekinute partije istovremeno, Bisguier će pomoći Fischeru, a mene ignorisati. Nisam bio zadovoljan takvom odlukom, ali kakav sam imao drugi izbor?

U Curacao-u sam počeo dobro, tako da je svaka partija za mene bila jako značajna. U petom kolu sam prekinuo partiju protiv Petrosjana sa odličnim šansama za pobjedu. Prirodno, potražio sam Fischera i Bisguiera i zamolio ih da mi pomognu u analizi pozicije. Zašto da ne? Bobby je bio moj prijatelj i uvijek smo zajedno na turnirima analizirali, dok je Bisguier angažovan za analize! Ipak, kada je Bobby shvatio da namjeravam da iskoristim ’njegovog’ sekundanta rekao je: „Ja to zabranjujem!“ Bio sam ogorčen. „Kako možeš to zabraniti? To je u ugovoru.“

Ispalo je da je Kasper razgovarao sa nama obojicom odvojeno. Očigledno on nije rekao Fischeru da je Bisguier angažovan za obojicu. Ustvari, nešto kasnije sam razgovarao sa Fischerom, on mi je rekao da nikada ne bi prihvatio takav dogovor.

Tokom našeg suočavanja, ipak, bio sam siguran da je Bobby znao šta se dešava. Nažalost u afektu, kada smo obojica vjerovali da smo u pravu, desila se ružna stvar. Bobby je bio uvrijeđen i uznemiren, a ja sam postajao sve više ljut. Bobby me provocirao i udario, ja sam udario njega. Sjećajući se te zbrke, stidim se zbog čitavog sukoba. Usvari imao sam toliki osjećaj krivice zbog udaranja nekoga da sam istinski brinuo da nikada više neću moći da igram dobro ponovo protiv njega.

Ovaj turnir nije bio košmar samo za Fischera. Veliki Paul Keres je takođe imao iskustvo koje bi se se moglo smatrati traumatično. U pokušaju da se izbori za prvo mjesto tokom turnira, njegova propast je počela tokom naše treće partije u kojoj je on igrao bijelim figurama protiv moje Sicilijanke. Postigao sam bolju igru, ali sam pokvario svoje šanse nekorektno žrtvujući figuru u velikoj vremenskoj oskudici. To me ostavilo sa ničim boljim od vječitog šaha. Sa nekoliko sekundi do pada zastavice, odigrao sam potez koji je forsirao vječiti šah, ali figura je bila stavljena malo izvan polja. On je pritisnuo moj sat i rekao: „Namjesti figuru kako treba!“ Bio sam iznenađen, moj sat je otkucao sekund ili dva prije nego što sam shvatio šta se dešava. Zatim sam očajnički pružio ruku da namjestim figuru, pogledao sat, i na svoj užas vidio da je moja zastavica pala i da sam tako izgubio partiju.

Nisam se žalio, ali sam bio jako ljut i mislio, „Pobjediću tog momka kada bude za njega najbolnije.“ Prilično je sigurno da je naša poslednja partija bila kritična za čitavu njegovu karijeru, budući da bi mu remi omogućio da igra doigravanje protiv Petrosjana, a pobjednik doigravanja bi igrao protiv Botvinika za titulu svjetskog šampiona, dok bi pobjedom on odmah postao izazivač.

U ovoj najvažnijoj partiji, bio sam malo bolji i prekinuo partiju. Malo kasnije su tajno do mene došli Petrosjan i Geller i ponudili mi pomoć kako bih pobjedio njihovog sunarodnika! Bio sam zgrožen. Rekao sam im da će partija zavšriti remijem, uz najbolju igru Keresa, zatim sam zatražio da izađu. Ipak, kada se partija nastavila, Keres je napravio grešku i ja sam pobjedio.

Ovaj je rezultat slomio sirotog Keresa, ali njegova patnja još nije bila gotova! U mojoj sledećoj i završnoj partiji igrao sam protiv Gellera. Čudno da su već odštampali rezultate poslednjeg kola u biltenu prije završetka poslednjeg kola: Petrosjan je bio prvi, Keres drugi, Geller treći. Protiv Gellera sam imao dva pješaka više u damskoj završnici. Trebao sam da odigram još jedan potez i želio da izbjegnem vječiti šah. Nažalost, pala mi je zastavica dok sam igrao poslednji potez i Geller je dobio! Zbog ovoga, Keres je morao da igra meč (koji je dobio) protiv Gellera da bi se odredio drugoplasirani, i on je kasnije napisao da sam ja namjerno izgubio od Gellera kako bih ga „zeznuo“.

Prirodno, nikada nisam tako nešto radio, ali je Keres vjerovatno do smrti imao taj pogrešan utisak. Mogu se shvatiti njegova osjećanja – gubitak jedne partije protiv mene uticao je na šahovsku istoriju jako mnogo: Petrosjan se plasirao u meč protiv Botvinnika, taj meč dobio, i postao novi šampion. A jadni Keres nije nikada stekao pravo da igra u meču za svjetskog šampiona, što bi mu jako mnogo značilo.

(nastaviće se)

Оставите одговор