Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (23)

JUGOSLOVENSKA KRIZA I ŠAH

Poslije Titove smrti bilo je očigledno da deklarativna nastojanja pojedinaca iz kolektivnog rukovodstva zemlje, sve više gube na težini kako vrijeme prolazi i kako njihove debate po raznim gradovima SFRJ počinju da liče na maratonca kome, na pola trke, već ponestaje daha. Žalosno je izgledalo to društvo u svojoj nemoći da pomjeri krizu sa mrtve tačke, dok su se na drugoj strani gomilale snage raznih boja i profila, spremne da razbiju tu, nekad ozbiljnu zemlju, svako prema svojim interesima. Dok je još tinjala ta igra sa politički obilježenim kartama, Vlada SFRJ pokušala je da upotrijebi svoj poslednji adut usvojivši strateški dukument pod nazivom “Dugoročni program ekonomske stabilizacije”. Odluka o štednji i borbi protiv rasipanja najavljena je kao spasonosna mjera, a ljudi na odgovornim mjestima, u svim sferama društva, morali su da je sprovedu po kratkom postupku.
U Šahovskom savezu Jugoslavije su tu odluku razumjeli i sproveli tako da bi im najveću pažnju posvetio Branislav Nušić. Prvo su odlučili da se ta mjera primijeni na Olimpijadi u Lucernu 1982. godine, a na koji način, bojim se da mi čitaoci neće vjerovati !?
Naime, dan uoči početka olimpijskog turnira, vodjstvo puta je, na večernjem sastanku sa članovima muške i ženske selekcije, saopštilo da se pomenuti stavovi Vlade moraju poštovati u cijeloj zemlji i u svim oblastima života. Samim tim to važi i za igrače olimpijskog tima. To je značilo da četiri muške i dvije ženske table, na dan kad ih selektori odaberu za meč, mogu da ručaju “a la carte”, a tri reserve, od kojih je jedna žena, treba da koriste pansionsku hranu. U prvi momenat pomislio sam da se neko šali na račun već profanisanog dekreta, koji je postao predmet mnogih pošalica i viceva. Medjutim, kad je selektor Predrag Ostojić potvrdio te riječi, bilo je jasno da ćemo u tom ponižavajućem tretmanu imati, možda, najtežeg protivnika.
No, i pored toga, imali smo vrlo uspješan start i u četvrtom kolu očekivao nas je susret sa glavnim favoritom, SSSR-om (Karpov, Kasparov, Beljavski i Talj). Kad je selektor saopštio sastav tima za sjutra, nasmijao sam se kad sam saznao da ću imati “a la carte” pripreme protiv Mihaila Talja, a iskreno govoreći, radije bih ostao na pansionskim špagetama. Utoliko me duhoviti Draško Velimirović nasmija još više : – Ljudi, ovo je nečuveno! Neka što mi ne daju da igram, nego ne daju ni da jedem…

MISTERIJA KOVERTIRANOG POTEZA

Okršaj sa Sovjetima počeo je uz veliko interesovanje publike, novinara, igrača i naših ljudi koji su pristigli iz nekoliko švajcarskih gradova, da prate derbi četvrtog kola. Ljubojević je dugo pokušavao da iskoristi malu prednost protiv svjetskog prvaka, ali Karpov je vještom odbranom stigao do prekida koji miriše na remi. Ostale tri partije bile su još borbenije. Kad je istekao peti sat igre ustao sam da pogledam Gligorićevu poziciju, a onda me privukla i partija Kovačević – Beljavski. Gliga je stajao slabije, a Vlado, da ne povjerujem, imao je prednost koja je u njegovim rukama bila garancija za pobjedu! Šta je to značilo? Ništa manje, nego, ako još i ja realizujem prednost protiv Talja, to bi bila prva naša pobjeda protiv SSSR-a u dosadašnjim nastupima! Možda je to bio i moj pretjerani optimizam, ali je logika davala sigurnost da meč ne možemo izgubiti.
Ritam Olimpijade bio je naporan. Kola su igrana od 15 do 20 h. sa tempom od 40 poteza za dva i po sata, odnosno pet sati za obojicu igrača. Onda bi uslijedio prekid u trajanju od sat i po, što znači da nije bilo dovoljno vremena ni za večeru (pogotovo „a la carte“) a kamoli za dobru analizu prekinutih partija. Nastavci su igrani sa tempom od 16 poteza za jedan sat. Zato smo požurili u naš hotel “Ancre”, svi puni optimizma na račun sagledanog stanja u prekidima. Stigli smo u mali salon i brzo namjestili pozicije. Najveću pažnju, s razlogom, posvetili smo Gligoriću. Ipak, tačnom analizom utvrdili smo da će Kasparov naći put do pobjede, ako zapiše najbolji potez. Poslije kratkotrajne nade uslijedilo je razočarenje, a onda je odjeknuo glas Draška Velimirovića : – Ljudi, ovo je remi!
Naravno, naš sjajni taktičar je uočio lijepu priliku da žrtvom figure iznudi prelazak u završnicu sa krivouglim lovcem, što vodi remiju. Ali, bilo je potrebno da Kasparov stavi u koverat pogrešan potez 41. gf4 ? Da li smo se mogli tome nadati? Objektivno, naravno ne, ali je to bilo psihološki moguće, jer je Kasparov izašao opušten iz sale i uvjeren u svoju laku pobjedu. A tada se obično i pogriješi. Ovaj detalj nam je prenio naš zemljak Milan Škrbić, nekadašnji reprezentativac SFRJ u odbojci, koji je dugo boravio u Lucernu, gdje je radio u svojoj stomatološkoj ordinaciji. To otkriće djelovalo je ohrabrujuće, posebno kad se u tim trenucima na vratima pojavila sovjetska delegacija (A. Rošalj i N. Krogijus). Na naše veliko iznenadjenje oni su, preko kapitena, ponudili rezultat 2 : 2 bez nastavka.
Odgovorili smo da nam treba malo vremena dok vidimo kakve su šanse Kovačevića protiv Beljavskog. Moju partiju sa Taljem niko nije ni pominjao. Kasnije analize pokazaće da se baš tu krila naša velika šansa.
Poslije dobre i tačne analize utvrdjeno je da Vlado treba da dobije partiju, posebno što je to bio tip pozicije koji njemu najviše leži. To je i prevagnulo da odbijemo predlog za neriješen rezultat, uz konstataciju da Sovjeti imaju više problema nego mi. To je bilo tačno, ali će dogadjaji pokazati da smo mi, po običaju, lošije analizirali od sovjetske šahovske “mašine”.
Krenuli smo na nastavak sa puno više neizvjesnosti nego kad smo dolazili poslije završetka prvog dijela partije. Ja sam došao taksijem i zauzeo mjesto pored stola za koji su malo kasnije sjeli Kasparov i Gligorić. Prišao im je sudija, lagano otvorio koverat i pokazao formular Gligoriću da vidi zapisani potez. To je bio ključni trenutak ovog dogadjaja, a sve naše nade i sumnje odrazile su se na Gliginom licu koje je naglo porumenilo. Uz to, nešto je prigovorio Kasparovu! Gari je energično izrazio protivljenje tom prigovoru i nastala je neprijatna scena, koju je sudija nastojao da eliminiše povlačeći zapisani potez Kasparova 41. Kb4! U šahovskom smislu, to je bio i kraj naših očekivanja, ali sam ja uspio da vidim formular, dok je još bio u rukama sudije. Jasno mi je bilo zašto je Gliga protestvovao. U rubrici za 41. potez bijelog nekom tintom je bio precrtan potez, prvobitno zapisan, pa pored njega, ubilježen dobitnićki, koji je sudija povukao. Šta se sve tu izdešavalo, malo ko zna, ali, očigledno, ima puno detalja koji ukazuju na moguće zloupotrebe. Jedno je sigurno. Pravu istinu o tome svakako znaju ljudi iz protivničkog tabora.
Ipak, još nije bilo sve završeno. Ostao je Kovačević kao poslednja uzdanica, jer je njegova pozicija bila objektivno dobijena. Pošto je moj nastavak sa Taljem dugo potrajao, povremeno sam ustajao da vidim kako teče ta partija, ali Vlado u tim trenucima nije ličio na onog neumoljivog egzekutora, kojeg sam vidjao u takvim situacijama. Nažalost, odsudna greška učinjena je u 44. potezu, što znači da je analiza podbacila i da su Sovjeti bolje pripremili svoje igrače za nastavak. I pored savih daljih nastojanja, Kovačević nije mogao postići više od remija, pa je ostalo na meni da kažem poslednju riječ u ovom meču. No, kako sam već pomenuo, premalo je bilo i vremena i stručne sekundantske pomoći, pa nijesam uspio da uočim plan za pobjedu, koji mi je Talj dopustio jednom svojom nepreciznošću. On je odmah kaznio moj propust i postavio neprobojnu poziciju, koja je garantovala remi.
Šta reći poslije svega ? Naš tim je tog dana odigrao jako kvalitetan meč, a psihološko- taktički potez sovjetske delegacije bio je plod stručnih konsultacija u njihovom štabu, dok smo mi bili prinudjeni da radimo nekoliko poslova u isti mah. Bez želje da ikoga okrivljujem, reći ću samo da je u to vrijeme jugoslovenski šah još uvijek bio u svjetskom vrhu, ali njegovo propadanje bilo je neminovno poslije svih dešavanja u zemlji, od kojih je primjer iz ove priče samo blagi pokazatelj neznanja i promašenosti. Bilo je, naravno, i mnogo gorih, o čemu najbolje svjedoče rezultati, koji su moćni jugoslovenski sport doveli na tanke grane. Mi ni danas ne umijemo da stvorimo zdravu atmosferu pred klupske i reprezentativne nastupe, već sa grčem na licu jurimo rezultat, umjesto da navučemo na lice osmijeh iz kojeg zrače smirenost I istinska vjera u sebe!!

Na slici : Talj – Ivanović u drugom planu Kasparov – Gligorić


LUCERN OL 1982. S. Gligorić iz najboljih dana

Оставите одговор