Moje neposredne finansijske brige su bile završene, ali isto se nije moglo reći za mnoge očajne igrače iz Istočne Evrope. Dobra ilustracija je turnir kandidata 1959 u Zagrebu, u Jugoslaviji. Stigao sam tu nedjelju dana prije početka turnira tako da bih se bolje aklimatizovao. Nisam imao raniju rezervaciju za međunarodni hotel u kojem će se igrati turnir, tako da sam našao mali smještaj gdje sam stanovao do početka turnira. Ovaj hotel je zvanično koštao 1,25 dolara dnevno, ali na crnom tržištu ste mogli da dogovorite cijenu od 1 dolar. U svakom slučaju bio sam zadovoljan sa cijenom, naravno, i zatim počeo da tražim razumno jeftin restoran u kojem bih se hranio. Na kraju me neko upitao, „Zašto jedeš vani, kad ste već platili za vašu hranu?“ Bio sam šokiran otkrićem da je 1 dolar dnevna cijena uključivala kako smještaj, tako i hranu – tri puna obroka svaki dan!
Kada je turnir počeo, naletio sam na jednog jugoslavenskog prijatelja koji je bio sekundant jednog od igrača, i on je tražio mjesto za stanovanje. Predložio sam ovaj zadivljujući mali hotel ali je on odbio, rekavši da je jedan dolar dnevno previše – daleko iznad planiranog! Na kraju, on je dijelio sobu sa četiri druga Jugoslavena i platili su četvrtinu dolara svaki.
Upoznao sam se sa Fischerom u slikovitom gradu Portorožu, smještenom na jugoslovenskoj obali. On je bio tek tinejdžer u to vrijeme, fin dječak. Ponekad bi plakao ako bi izgubio partiju, i brzo sam postao prilično dobar sa njim, postao sam mu skoro zaštitnik. Jednom sam ga upitao šta bi želio da bude, a on je rekao, „Želim da budem međunarodni plejboj, baš kao Benko!“ Nažalost, on je uvijek bio jako stidljiv i nikada nije naučio kako da komunicira sa ženama.
Ovaj turnir je bio jako važan: osvajanje jednog od prvih šest mjesta osiguravalo je učešće na turniru kandidata, tako da možete da zamislite kolika je često bila napetost tokom turnira. Dvadeset i jedan najjači svjetski šahista se pojavio na turniru – ja sam se kvalifikovao na njega sa šampionata Mađarske i zonskog turnira u Dablinu.
Iako sam vidio Fischerovu umjereniju stranu, bio sam svjestan da je on protivnik na kojeg treba računati. Imao je samo petnaest godina, a već bio šampion SAD i svjetski poznat. Ustvari, smatrali su ga skoro nepobjedivim na domaćem terenu, tako da sam se stvarno radovao da vidim kako igra. Bili smo parovani u četvrtom kolu i ja sam imao bijele figure. Njegov rezultat do tada na turniru nije bio spektakularan, budući da je igrao sa trojicom slabijih učesnika i uspio da postigne jednu pobjedu i dva remija. On očigledno nije posjedovao tu vrstu iskustva koje daju samo godine takmičenja u međunarodnoj konkurenciji, i to ga je učinilo ranjivim.
U njegovoj pobjedi protiv mađarsko-kanadskog šahiste Fustera (da, istog onog Fsutera koji je igrao tako važnu ulogu u mom hapšenju!) otkrio sam pojačanje za bijelog. Nadajući se da će ga njegovosamopouzdanje uljuljkati u lažnom osjećaju sigurnosti, time ga spriječiti da analizira ovu partiju, odlučio sam da koristim isto otvaranje smatrajući da će igrati svoju omiljenu Kraljevu indijsku odbranu. Namjeravao sam da ga izvučem na nepoznatu teritoriju, forsirajući ga da sam rješava teške probleme. Sledeća partija je bila moja prva od tri pobjede u karijeri protiv Fischera. U ovoj partiji smo vidjeli kakav može imati efekt iznenađenje u otvaranju, na vrlo jakog igrača. Bobby je igrao sa svojim uobičajenim optimizmom, ali prihvatanje nekoliko slabosti nije bilo opravdano. Jednom kada je parirano njegovim taktičkim trikovima, njegova je pozicija se praktično raspala.
Yuri Averbach: Igrao sam sa Yuri-jem tri puta, jednu partiju pobjedio i dvije partije remizirao. Slagali smo se uvijek jako dobro i prilično mi je bio drag. Imali smo iste interese za završnice, on nije bio lud za komunizmom, uživao je u društvu lijepih žena, i imao prijatnu ličnost.
Na kraju turnira ja sam podijelio treće i četvrto mjesto sa budućim svjetskim šampionom Tigranom Petrosjanom. Bobby je dijelio peto i šesto mjesto sa Olaffsonom. Obojica smo se kvalifikovali za turnir kandidata, i takođe dobili titule velemajstora. Bobby je bio najmlađi igrač ikad koji je postigao taj uzvišeni cilj, rekord koji je bio oboren tek 1990 pojavom Judit Polgar, Etienne Bacrot-a, Petera Leka i Ruslana Ponomariova.
(nastaviće se)
