6.
Novi svijet
U Njujork sam stigao 17. oktobra 1957 godine. Bio sam bez para, ali ne, kao što bi neko mogao da pomisli, izolovan. Zahvaljujući šahu sticao sam mnogo dobrih prijatelja širom svijeta, i ova „navika“ se nastavila u SAD. Sastajati se sa ljudima bilo je prirodno i lako, ali što se tiče novca, to je druga priča! Sa samo 350 dolara na računu (zahvaljujući pobjedi na jednom turniru na Islandu), ali bez stana, smanjio sam troškove iznajmljivanjem sobe u YMCA i jeo samo dva mala obroka dnevno.
Sada je bilo vrijeme da planiram svoju budućnost, ali je ubrzo postalo jasno da šah ne obezbjeđuje lijep život. Bilo je malo turnira, nagrade su bile male na turnirima na kojima ih je i bilo, a Američka šahovska federacija (sa samo 6000 članova) je imala ograničeno finansiranje – oni su mi ponudili mnogo moralne podrške, ali iz njihovih ruku nisam dobio ni peni. Ova ’šahovska pustinja’ me pratila čitav život. Američki tim nije mogao da ide na Olimpijadu u Moskvu zbog nedostatka novca, a koncept šahovskog profesionalca nije postojao; Reshevsky je imao posao, Lombardy je postao sveštenik, Rosollimo je bio vozač taksija, a Evans se bavio raznim stvarima. Teškog srca sam prihvatio da moram kompletno da ostavim šah.
Napustio sam Njujork posle samo tri nedjelje, otputovao u Akron u Ohajo da budem sa ocem. Tu sam bio mjesec dana i kada je moj otac izgubio posao inžinjera (u to vrijeme je bilo teško naći posao), obojica smo se preselili u Cleveland. Iako sam sada stanovao u Clevelendu, želio sam da vidim ostatak zemlje. Prilika za putovanje se pojavila kada su mi javili da će početi međunarodni turnir u Dallasu, ali su pozivi poslani mnogo ranije i nisam mogao da učestvujem. Ipak, organizatori su zatražili da dođem kao rezerva. Ako se svi pojave (kao što jesu), oni će mi osigurati da odigram nekoliko partija organizujući meč protiv šampionat Teksasa, Kena Smitha.
Ovaj meč mi je kreno dobro, budući da sam pobjedio prve tri partije. Tada je došao organizator i rekao: „Ne možete da pobjedite sve partije! To neće izgledati dobro. Sledeću partiju mu dajte remi.“ Ne želeći da budem grub prema mojim domaćinima, složio sam se sa tim zahtjevom. Odigrali smo dvadeset poteza kako bi partija izgledala normalna, i tada sam ja predložio remi. On je odgovorio: „Ne! Ja stojim bolje.“ Ovo me stvarno uznemirilo budući da nisam pokušavao da dobijem – ako bih stekao veliku prednost teško bi bilo uvjeriti gledaoce da je remi opravdan.
Partija se naravno nastavila, iako sam sada dobro pazio koje poteze igram! Uskoro sam bio bolji i on je ponudio remi, ali ovaj put ja sam odbio. Gledajući me kao da sam uradio nešto dostojno prezira, on je vrisnuo, „Obećali ste!“
Šta sam mogao da uradim. Dao sam mu remi i otišao nešto mrmljajući za sebe. Kasnije u meču ja sam ustvari jednu partiju izgubio, previdjevši topa („navika“ previđanja po kojoj sam kasnije postao poznat). Na kraju, organizatori su bili jako zadovoljni – čak iako sam meč ubjedljivo pobjedio, njihov šampion je sačuvao svoj ponos.
Posle mog meča sa Smithom, nastavio sam da putujem Zapadom (Bent Larsen, koji je igrao na turniru u Dallasu, išao je sa mnom), boravio sam u motelu Larry-ja Evansa u Los Angelesu mjesec dana, a zatim nastavio za San Diego. Zatim sam se vratio u Cleveland na nekoliko mjeseci, a zatim (stalno) preselio u Njujork gdje sam iznajmio apartman za 9 dolara nedjeljno. Još sam bio u oskudici novca pa sam jeo iz automata za dolar ili toliko otprilike kako bih štedio novac. Izgledalo je da će mi život biti stalna borba tim više kada sam dobio poziv da igram na turniru Portorož međuzonski, otkrio sam da Američka šahovska federacija ne može ništa da mi plati pred odlazak.
U tom trenutku- kao u kaubojskim filmovima kada konjica donosi spas – Mađarska sportska organizacija me uzela pod svoje okrilje, insistirajući da igram u Portorožu i platila sve moje troškove. Predvođena gospodinom Friedrich Gorog-om – jako ljubaznim predsjednikom Mađarske jevrejske federacije, kome mnogo dugujem-njihov cilj je bio da pomognu obespravljenim mađarskim sportistima u SAD da „stanu na noge“. Kada sam se vratio sa turnira, dali su mi posao u posredničkoj firmi, a takođe organizovali plaćen odmor kad god sam trebao da igram na nekom međunarodnom turniru. Iznenada sam bio blagoslovljen nevjerovatnom situacijom.
Igrao sam prilično dobro u Portorožu i turniru kandidata u Zagrebu, iako se uopšte nisam pripremao. Ustvari ja sam već radio u SAD prije dolaska u Zagreb i više nisam mogao da posvećujem mnogo pažnje šahu. Ko je mogao? Moj je posao bio vrlo zahtjevan – morao sam da ustajem u 6 svako jutro, potpuno da se koncentrišem na moje obaveze, i takođe da nađem vrijeme da učim engleski jezik.
(Nastaviće se)
