Čitaoci Šah -mat liste su izrazili želju da pročitaju još nekoliko nastavaka iz knjige Pal Benko-a, pa će biti još nekoliko nastavaka, do početka novog serijala velemajstora Milana Draška koji počinje sredinom nedjelje.
Zadržan sam tri dana u zatvoru u Istočnoj Njemačkoj gdje su me ispitivali. Naravno, nisam mogao ništa da negiram – trčao sam u suprotnom pravcu tako da su me uhvatili na djelu. Posle toga su me poslali u Prag na još tri dana, iako je to bilo još i dobro, jer su druge mađarske zatvorenike zadržavali po šest mjeseci! Zatim se pojavila grupa mađarskih policajaca iz tajne policije i povela me u Budimpeštu, što je ustvari bilo milosrđe jer je hrana u zatvoru u Pragu bila najgora hrana koju sam ikada jeo!
Kada sam vraćen u Mađarsku, optužen sam da sam američki špijun.. Počele su skoro non-stop tri nedjelje saslušavanja sa ciljem da me slome psihički, tako da bih mogao da priznam sve moje zločine. Za to vrijeme sam držan u samici- nisam imao kontakt ni sa kim, osim sa ljudima koji su me saslušavali. Nije bilo dozvoljeno spavanje i jako svijetlo mi je bilo stalno usmjereno u lice.
Na početku su me pitali o CIA, ali ja nisam znao šta je to. Slabo izgovarano „CIA“ ustvari zvučalo je kao mađarska riječ za mačke, tako da sam mislio da govore o nekoj zarazi mačaka – i to mi je izgledalo besmisleno. Na kraju sam rekao, „Ja nemam nijednu mačku!“ Ovo ih je razjarilo i počeli su da mi prijete da će početi sa batinanjem, ali sam uspio da ih smirim rekavši da ću sve potpisati što stave ispred mene!
Tokom ovog saslušavanja, bio sam prisiljen da napišem šta sam sve radio tokom života – ustvari prikaz života iz minuta u minut! Tražili su da saznaju sve o takvim stvarima kao sa kime sam razgovarao, koja su moja politička i religijska uvjerenja, i sve ostalo što im je palo na pamet.
Posle pretraživanja mog apartmana tražeći dokaze da sam pokušavao da srušim vladu (naravno, nisu ništa našli), glupani su se vratili ispitivanju pisama koje sam dobijao dok sam igrao dopisni šah. Oni su bili uvjereni da je šahovska notacija tajni kod, i tražili su da saznaju kako da razbiju taj kod tako da mogu da vide koje je bilo pravo značenje sakriveno iza toga! Posebno partija protiv Tagmanna je privukla njihovu pažnju, jer su smatrali da marš mog kralja kroz centar table jasno ima skriveno značenje. Nije mi trebalo mnogo da shvatim da ovi ljudi nisu jako inteligentni, ali nisam bio u situaciji da nešto uradim, osim da trpim i nadam se da mi neće početi da mrve kosti u prašinu!
Na kraju ova faza moga zatočenja je završila. Bez da sam vidio advokata ili sudiju, odvukli su me iz moje samice i odveli u koncentracioni logor – kada su jednom dobili informaciju koju su željeli (u mom slučaju nije bilo ništa), oni bi vas sjednostavno zatvorili i potpuno zaboravili na vas.
„Logor“ je bio – velika mračna zgrada sa mnogo malih soba, svaka od njih je bila natrpana sa dvadeset ili više ljudi. Prozori na zgradi su bili zacrnjeni, tako da nije ni malo sunčeve svjetlosti moglo ući unutra. Žrtve unutra nisu imale pojam o vremenu –ako bi se neko razbolio, zanemarili su ga i ostavili da umre, a ako bi nekome od nas zubi bili pokvareni, sami smo ih vadili. Dok sam bio tu mnogi su podlegli smrti od gladi, i sjećam se jednog nesretnog čovjeka koji je postao toliko depresivan da je pokušao da se ubije gutajući kašike i sve drugo što je mogao da proguta. Nažalost, taj nesretnik je privremeno preživio, ali je bio u stalnoj agoniji zbog progutanih predmeta.
U to vrijeme i obični građani su imali problema da dođu do hrane. Ne želeći da rasipaju ono malo hrane na ološ kao što smo mi, dali su nam stari hleb i smrdljivi bućkuriš, kojeg bi povratio i pas. Nekako sam uspio da izgubim samo dvadeset funti, ali sam bio mlad i vrlo jak i to mi je omogućilo da preživim. Ipak, da li je život u paklu stvarni život uopšte? Gledajući tu beskrajnu sumornost, gledate šetajuće „skelete“ koji se teturaju, i mnogo od ovih vreća kostiju bi jednostavno umrli od gladi – jednog trenutka bi bil živo biće, a već sledećeg tijelo koje truli koje bi morali da iznosimo.
Nisu bile dozvoljene posjete, naravno, i samo nam je bilo dozvoljeno jedan ili dva sata dnevno da čitamo ili se odmaramo. Konačno sam napravio šahovske figure od hleba i igrao jednu ili dvije partije sa drugim zatvorenicima – samo da bih se sačuvao od ludila! Nešto malo hrane smo dobijali sa šalitrom tako da bi nam seksualni nagon nestao. Ovo im je pomoglo da nas sve zadrže mirnim.
Moja familija nije znala da sam zatvoren, oni su mislili da sam pobjegao! Postojao je šahista koji se zvao F.Benko u Argentini, i oni su misli da sam to ja. Posle nekoliko mjeseci dozvolili su mi da im pošaljem dopisnicu. Zatražio sam kilo masti, kilo džema (ovo je bilo uobičajeno za sirotinju – stave mast ili džem sa malo bibera na hleb i to daje nešto energije) i to je bilo sve što su mi dozvolili. Tek tada je moja familija saznala da sam u zatvoru. Oni nisu mogli ništa da urade za mene, ali je bilo lijepo znati da nisam potpuno zaboravljen.
Jedina osoba koja je znala da sam zatvoren bio velemajstor Szabo. On je bio politički urednik glavnog mađarskog šahovskog časopisa. Prva strana nije imala ništa sa šahom, samo političko oduševljeno pričanje od čudima komunizma. Ovaj čovjek – energična osoba nije imao interes da mi pomogne da izađem; ustvari on je bio sretan što sam zatvoren!
(nastaviće se)
