3.
Moje dokazivanje na Maroczyjevom memorijalu
Sledećih nekoliko godina sam utvrdio svoju reputaciju kao najbolji igrač u Mađarskoj (zajedno sa Szabom). Godine 1950 FIDE je uvela titulu internacionalnog majstora. Ona je dodjeljena samo nekolicini igrača, a ja sam bio ponosan što sam bio jedan od njih. Nažalost, nisam imao šansu za titulu velemajstora sve dok sam živio u Mađarskoj zbog toga što nije bilo kvalifikacionog turnira (jaki Maroczyjev memorijal je bio rijedak izuzetak).
Lazlo Szabo: Iako je Laszlo bio dobar igrač, nije ga voljelo mnogo ljudi. On je bio okorjeli komunista u to vrijeme, pravi partijski čovjek, i to je koristio. Jednom mi je rekao, kada sam imao dvadeset i četiri godine, ako se ne budem ponašao i radio ono što on hoće, da će obezbjediti da me pozovu u vojsku po drugi put! Da li možete takvom čovjeku da vjerujete? Već sam obavio svoju ’vojnu noćnu moru’ sa svim ograničenjima kada sam imao šesnaest godina, tako da sigurno nisam želio da tamo pođem još jednom!
Početkom 1952. pozvan sam u izuzetno jak Maroczyjev memorijal koji je održan u Budimpešti. Tu sam se suočio sa šahovskim gigantima kao što su Botvinik,Geller, Keres (koji je na kraju pobjedio na turniru), Petrosjan i Smislov.
Na ovom turniru sam mogao da posmatram mnoge interesantne igrače. Stalhberg, na primjer, volio je da pije. (Ustvari, većina igrača, prošlih i sadašnjih, su imali tu naviku. Lično nisam nikada bio zainteresovan za bilo kakav alkohol). Organizatori su željeli da pobjede poznati sovjetski šahisti, i brinuli su se da bi Stalhlberg mogao da igra dobro i pokvari im planove. Da bi osigurali da se to ne desi, oni su mu dozvolili da pije sve što želi i to besplatno, misleći da će to uticati na njegovu igru. On je rado prihvatio tu ponudu, ali skoro pobjedio na turniru!
Videći da piće nije imalo na njega nikakav efekt, organizatori su u očaju meni ponudili dodatni novac ako pobjedim Stahlberga u poslednjem kolu. Budući da sam svakako namjeravao da ga pobjedim, prihvatio sam – novac nije bilo nešto što bi se tih dana moglo da odbije! Pobjedio sam partiju i dobio lijepu, ekstra „nagradu“.
Herman Pilnik i O’Kelly su obojica bili zabavni. Pilnik je bio pravi ženskaroš, nevjerovatan karakter. Neprestano je bio u jurnjavi za ženama, uvijek pokušavajući da privuče njihovu pažnju.
O’Kelly je imao potpuno drugačiju strategiju hvatanja žena: on je donio sa sobom najlonske čarape i gaćice, a one su ovdje u Mađarskoj vrijedile mnogo, zato što su one bile dostupne samo na Zapadu – i žene bi sve uradile da se dočepaju tih stvari! On je to nazvao „mađarski novac“. Sjećam se istočno-njemačkog igrača Platza, koji je izgubio prvih devet partija. Pobjedio sam sam ga u desetom kolu, u kraljevoj indijci koristeći potez …Na5.Mislim da je ovo bila nova ideja u to vrijeme. On je takođe izgubio jedanaestu partiju. U dvanaestoj partiji igrao je protiv svjetskog šampiona Botvinika, ali je Botvinik dospio u užasnu poziciju i bio jako sretan da remizira. Ovaj momak je izgubio jedanaest partija za redom, a zatim skoro pobjedio svjetskog šampiona! Pala mi je na pamet lekcija koju sam naučio protiv Polzera.
Tigran Petrosjan: Bili smo prijatelji kada sam živio u Mađarskoj. Ipak, Petrosjan je počeo da se prema meni ponaša bijedno kada sam pobjegao, pokušavajući da dobije neki poen kod svojih vlasti. Imao je jako neobičan, čvrst stil koji je tipičan za sve Jermene (iako je bio bolji od svih drugih). Ustvari, na svom vrhuncu, on je bio skoro nepobjediv. Mnogi su ljudi misli da je njegova žena Rona bila jako agresivna. U Curacao-u, me upitala zašto se nisam oženio. „Pa, postoji toliko mnogo lijepih žena i ne mogu da se odlučim“. Ona je rekla, „Ovo ne bi trebalo da bude problem. Samo oženite najbogatiju“.
(nastaviće se)
