Tek što je završio turnir u Budimpešti pozvan sam pozvan da učestvujem na još jednom turniru, ovaj put u predivnoj austrijskoj banji Bad Gastein. Prvobitno su pozvani i sovjetski majstori, ali su oni odlučili da ne igraju. Možda nisu mogli zato što je Bad Gastein bio smješten u Američkoj zoni. Koji god da je bio razlog, njihovo odbijanje je umanjilo prestiž turnira, i ovo je dovelo do toga da se malo smanjio nagradni fond. Kao reakciju na to, švajcarski majstor Grob se povukao sa turnira.
Iako je početak bio haotičan, pokazalo se da je mjesto bilo jako prijatno, djelimično zahvaljujući Maršalovom planu (Plan američkog državnog sekretara George Marshalla da ponudi zajmove ratom uništenim zemljama kako bi obnovili svoju ekonomiju. Austrija je to iskoristila, dok su Čehoslovačka , Poljska i Mađarska to odbili). Posle toliko godina napornog rada, luksuz u banji (kombinovan sa jako korisnim iskustvom kojeg sam stekao na prethodnom velemajstorskom turniru) uticao je čudesno na moju igru – počeo sam sa savršenih 4-0, a u petom kolu sam igrao protiv Polzera koji je bio na poslednjem mjestu. Pun samopouzdanja nisam mogao da pretpostavim da ću doživjeti jako neugodno iznenađenje. Ova partija, koja se završila remijem, ali je mogla da završi skoro ponižavajućim porazom protiv igrača koji je na kraju bio poslednji, naučila me da nikada ne potcjenjujem protivnika. Na kraju sam uspio da podijelim drugo i treće mjesto sa Rossolimom, izgubivši samo od Lundina, koji je osvojio prvo mjesto.
Druga lijepa uspomena koju imam na Bad Gastein bilo je poznanstvo sa lijepom mladom ženom tokom turnira. Ona je bila divna, provodili smo mnogo vremena zajedno i postali prilično bliski. Kao što se obično dešavalo u tim vremenima, svako je pošao svojim putem.
Prošlo je dvadeset godina od tada, i ja sam živio u SAD. Jednog dana dobio sam pismo. Zadivljujuće ispostavilo se da je to od nje! Rekla mi je da je vlasnik hotela u Švajcarskoj i pozvala me da je posjetim. Bio sam uglađen i poslao joj razglednicu, ali sledilo je njeno drugo pismo u kojem je priznala da sada ima četvoro djece i da je duplo šira nego ranije! Ponovo sam odgovorio i ljubazno odbio njen poziv. Ponekad je bolje ostaviti neke stvari u prošlosti.
Godine 1948, zaradio sam nešto dodatnog novca u fabrici tekstila. Zabavio sam se i igrajući za njihov šahovski tim. Ova novo stečena fizička snaga tokom rada, pokazala se kao korisna. Otprilike tada takmičio sam se na međunarodnom turniru u Bukureštu, u Rumuniji. Ispostavilo se da je rumunski gimnastički tim (koji se uglavnom sastojao od Mađara) stanovao u istom hotelu. Kada sam imao malo slobodnog vremena, trenirao sam sa njima, i opkladio se sa jednim profesionalnim gimnastičarom da ću ga pobjediti u penjanju na vrh konopca. Pobjedio sam i kao nagradu dobio dva kilograma halve.
Pored posla, škole, turnira i simultanki, odlučio sam da uzmem malo slobodnog vremena i uživam u izletu na plažu sa djevojkom. Ležali smo pored bazena kada sam naletio na njenog drugog momka. On i njegovi prijatelji su počeli da prave grube primjedbe i jedan od njih me gurnuo u vodu, pokušavši da me ponizi ispred djevojke. Naravno da nisam mogao da se povučem posle takvog ponašanja pa sam ga udario. On se zaljuljao i ja sam ga zgrabio i gurao mu glavu ispod vode, a bio sam toliko jak da nije protiv toga mogao ništa da uradi. Vukao me za kosu i borio se, ali je uskoro omlitavio i nekoliko me policajaca odvuklo od njega. Momak je bio polumrtav, ali budući da je on sve počeo, pustili su me (iako sam morao da platim kaznu).
Kada sam se vratio nekoliko dana kasnije u Budimpeštu, jedan prijatelj me upitao o mojoj borbi sa bokserom. Bio sam zapanjen; kako je on mogao da to sazna? I zašto je mislio da je taj momak bokser? Tada mi je pokazao novine, a u naslovu je pisalo: „Šahovski majstor premlatio profesionalnog boksera na plaži.“ U priči je rečeno da šahisti mogu da budu žilaviji nego što ljudi obično misle!
Ostatak 1948 godine i čitavu 1949 sam proveo usmjeren na univerzitetske studije, pa sam odigrao malo partija. Jedan od vrhunskih događaja bila je moja pobjeda na šampionatu Mađarske. Ovaj mi je uspjeh konačno pomogao da shvatim da moram da donesem važnu odluku: da li ću nastaviti moje školovanje ili ću svu svoju energiju da uložim u šah? Nije bilo mnogo dileme: napustio sam školovanje, i 1950 godine postao knjigovođa. Nadao sam se da ću moći da radim i istovremeno da izučavam šah. Ovaj posao mi je služio u tom smislu, donio mi je nešto neophodnog novca, ali se ispostavilo da nisam imao dovoljno vremena da poboljšam igru.
(nastaviće se)
