2.
Posle rata
Bilo je jako malo šahovskih aktivnosti u posleratnoj Mađarskoj. Ova činjenica i moji napori da završim svoje obrazovanje, nisu smanjili moju želju za šahom. Zbog nedostatka mogućnosti, pristao sam da igram šest dopisnih partija za mađarski tim u polufinalu dopisnog ekipnog šampionata (ove su partije počele još dok sam bio u Szegedu). Pobjedio sam četiri od tih partija, a dvije remizirao. Jedan remi je bio protiv jednog australijskog šahiste – iako sam imao pješaka više i lovački par, ponudio sam remi zato što bi postupak za pobjedu bio previše dug i previše skup!
Zanimljivo je da bi se teško mogle naći dopisne partije u nekoj knjizi, iako su takve partije čak višeg nivoa igre nego one sa više ograničenim tempom igre. Možda je glavni razlog za ovakvo stanje što su velemajstori uglavnom učestvovali na turnirima „za tablom“, a potpuno zanemarivali dopisni šah. Ipak, dopisni šah je igrao važnu ulogu u razvoju mnogih jakih šahista –da samo pomenem Aljehina i Keresa. Ustvari, Keres je obično preporučivao dopisni šah kao sjajan način da se izučavaju kako otvaranja, tako i druge faze partije. Ovaj oblik šaha je posebno koristan i važan za one koji nisu mogli da učestvuju lično na ’normalnim’ šahovskim događajima.
Priznajem da bih mogao da prebrojim na prste sve moje dopisne partije koje sam odigrao u životu. Partija protiv švajcarskog šahiste Tagmanna (druga remi partija od šest), bila je uzbudljiva i ostala mi decenijama u sjećanju. Nadam se da će i vama biti zanimljiva.
Ko kaže da su remiji dosadni? Nekako sam počeo da zanemarujem dopisni šah. Dodao bih da, tokom perioda Staljinizma u Istočnoj Evropi, nije bilo mudro angažovati se u dopisivanju sa drugim zemljama.
Kao što sam već naveo, 1947. godina nije za mene bila godina šahovskih aktivnosti. Jedini važan izuzetak je moje prvo međunarodno takmičenje: meč Beč-Budimpešta, koji je održan u Beču, u Američkoj zoni.
Od kada sam dobio titulu majstora 1945 godine, smatran sam jakim šahistom. Kada je ovo priznanje i poštovanje vodilo do putovanja van Mađarske, počeo sam da gledam na šah kao potencijalnu pomoć u dostizanju većih i boljih stvari.
Učestvovao sam na svom prvom međunarodnom turniru u Budimpešti u proljeće 1948 godine. Na ovom turniru su učestvovali najbolji igrači iz takozvanih Demokratskih zemalja, zajedno sa velemajstorom S. Tartakowerom (koji je predstavljao Francusku) i B.H.Woodom iz Engleske. Na turniru od šesnaest igrača glavnu nagradu je osvojio Laszlo Szabo, ispred Gligorića, Foltysa, Pachmanna i Tartakowera. Ja sam završio u sredini tabele, sa šest pobjeda, pet remija i četiri poraza. Moji porazi su najčešće bili posledica slabe teoretske pripreme, uglavnom zato što sam bio zauzet ispitima na univerzitetu prije početka turnira.
(Nastaviće se)
