Nažalost, još sam morao da preživim poslednji, uništavajući šok prije nego što sam napunio sedamnaest godina: moja majka, u četrdeset i prvoj godini, umire. Nedostatak utočišta, hladna zima, oskudica hrane, i gubitak njenog supruga i najstarijeg sina (moj brat je bio godinu i po stariji od mene) pokazali su se kao previše za nju.
Kako bih mogao da opišem moje psihičko stanje u to vrijeme? Depresija je previše blaga riječ, dok emocija kao ljutnja zahtjeva više energije nego što sam je imao. Jedina riječ koja to oslikava je pustošenje, čisto ogromno pustošenje. Još dijete, želio sam da se negdje sakrijem i da odjednom sve ružno nestane. „Predaja“ nije bila moguća; moja mala sestra je zavisila od mene i ja nisam mogao da je iznevjerim i prihvatim poraz. Shvativši da mi situacija u Budimpešti ne pruža mogućnost da mnogo popravim našu sudbinu, ostavio sam sestru u sigurnim rukama rođaka, spakovao ono malo što sam imao, i krenuo u lijep mali mađarski grad Szeged.Kad sam stigao u Szeged umirao sam od gladi i bio bez novca. Ipak, mali majstorski turnir mi je obezbjedio malo hrane koja mi je bila neophodno potrebna (dobio sam brašno i slaninu!). Moj rezultat je impresionirao šahovske zaljubljenike, i bio sam pozvan da neke podučavam, a dobio sam i mjesto u lokalnom šahovskom timu. Ovo novo, relativno sigurno okruženje mi je omogućilo da završim srednju školu.
Dok sam prolazio kroz moju ličnu dramu, moj brat, otac i mnogo drugih mađarskih muškaraca su radili do smrti u radničkim logorima. Mnogi su umrli od gladi, iako im je rečeno da su mađarski „radnici“ jeli isto tako dobro kao i seljaci (drugim riječima prosječni Rusi su takođe u to vrijeme umirali od gladi!). U takvim okolnostima, nije bilo iznenađenje što se moj otac razbolio, i budući da je bio nesposoban za rad, Rusi su ga pustili i zajedno sa njim mog brata. Možete zamisliti koliko mi je bilo olakšanje kada su se vratili u Budimpeštu. Uskoro je moja familija bila ponovo zajedno, a ova stabilnost mi je omogućila da upišem univerzitet (tokom prve godine nazivao se Ekonomski univerzitet, posle dvije godine komunisti su promijenili naziv u Univerzitet Karl Marx), gdje sam završio ekonomiju.
Jedna stvar koja mi se još izdvaja u sjećanju je inflacija, koja je harala Mađarskom. Novac je postao toliko bezvrijedan da su radnici više voljeli da ih isplaćuju u hrani! Ustvari, igrao sam šampionat Mađarske gdje su nagrade bile hrana, a ne novac – bio sam oduševljen što ću imati priliku da dobijem nešto tako dragocjeno!
(Uskoro nastavak)
