Izdanje: 2003 godine
Njemci su napali Mađarsku u martu 1944. godine, što se moglo i očekivati, i ratni napori su postali još frenetičniji. Zato nije preveliko iznenađenje što sam ja, kada sam napunio šesnaest godina, takođe regrutovan i dodjeljen puku. Nisam se nikada borio, ali sam beskrajno kopao rovove i radio i teže stvari. Posle otprilike četiri mjeseca moj puk je upućen prema Austriji. Na kraju sam odlučio da je to previše i pobjegao sam, sakrivajući se u kućama seljaka dok sam pokušavao da se vratim u Budimpeštu mojoj familiji. To je bilo prilično zastrašujuće, budući da bih bio ubijen, da sam bio uhvaćen!
Posle tri dana bježanja, pojavila se svuda ruska vojska i policija. Iznenada sam se krio od mađarske vojske (koja bi me odmah ubila, čim bi me vidjela), policije (koja bi me zatvorila i predala mađarskoj vojsci) i ruske vojske (koja je voljela da otprema muškarce u Rusiju kao radnike robove). Ispalo je da su me stvarno Rusi i uhvatili. Odmah su me angažovali kao radnika, tako da sam po čitav dan radio na mostu. Rekli su mi da ću moći posle otići kući, ali sam znao da lažu. Srećom, strah od bombardovanja ih je prisilio da ugase svjetla, uveče, i ja sam ponovo pobjegao u mrklom mraku.
Kad sam se vratio u Budimpeštu početkom 1945 godine, saznao sam da su Rusi stigli dva mjeseca ranije. U početku mađarski narod nije mnogo mislio o tome, ustvari bili smo sretni. Njemci, koje je većina Mađara mrzila tokom rata, su otišli, i mi smo stvarno mislili da će se stvari popraviti.
Novine su objavljivale mnogo strašnih stvari o Rusima, ali većina mađarskih civila nije u to vjerovala, misleći da je to samo propaganda. Ustvari, zašto bi sebi dozvoljavali da vjerujemo u negativnije vijesti? Željeli smo da krenemo u bolju budućnost, i ova želja za sretnijim životom nas je zaslijepila. Vrlo brzo, ipak, vidjeli smo da su stvari gore nego što su novine prikazivale! Tako su ljudi počeli da se sakrivaju od nove prijetnje: Rusa!
Ovo je bio jako naporan i bolan period. Jednom sam na povratku u naš stan (koji je bio bombardovan i oštećen) u Budimpešti, otkrio da su jednostavno moj otac i brat odvedeni u Rusiju na robovski rad. Ovo je bilo stvarno ironično, budući da je moj otac bio uhapšen od mađarske vlade krajem 1943 godine jer je odbio da ide u vojsku. Kada su nacisti preuzeli Mađarsku, oni su ga oslobodili, misleći (pogrešno) da je on bio protiv prethodne vlade i da je orjentisan pronacistički. Njemci nisu otkrili da je on pripadao ljevičarskoj partiji i pomagao Jevrejima štampajući im propusnice na maloj mašini koju je imao u fabrici. Kada su došli Rusi (naši „oslobodioci“), oni su brzo zauzeli fabriku, stavili mog oca i brata u voz, i najveći dio moje familije je jednostavno nestao.
Kada je rat završio, situacija je postala još gora nego ranije. Posle njemačke invazije Mađarske, nismo bili šokirani kada smo vidjeli da se SS nadmeće sa mađarskom političkom policijom u konfiskovanju sve što je vrijedno (posebno umjetnička djela) od jevrejskih familija. Ipak, nismo očekivali da će Crvena armija nastaviti pljačku! Ustvari, vladao je haos: svuda su žene silovane (muškarci su osiguravali da njihove supruge i ćerke ostanu u kući), a ako je ruski vojnik zatražio vaš kaput ili cipele, ne bi oklijevali da mu to date, jer je alternativa bila strašno premlaćivanje ili čak smrt! Još jednom sam morao da se krijem, ovaj put zato što se moja majka plašila da ću biti odveden za Rusiju, ako kročim na ulicu. Prirodno, život je bio mnogo sigurniji ako ste se pridružili Komunističkoj partiji, kao što je uradio Szabo. Ali ja sam imao principe, i jednostavno nisam vjerovao u njihovu retoriku. Pored toga, kako bih mogao da mislim da se pridružim grupi koja je zarobila mog oca i brata?
Dotle, do mog šestanestog rođendana sam doživio skoro nevjerovatnu količinu užasa. Srećom, bilo mi je dozvoljeno da prekinem paklene događaje koji su mi se dešavali: dobio sam privremen posao na građevini i kako je situacija počela da se smiruje, prihvatio sam poziv na moj prvi pravi šahovski turnir. To je bio turnir sa osamnaest igrača među kojima deset majstora, sedam majstorskih kandidata i ja. Jasno, očekivao sam da budem poslednji (posebno jer do tada nisam nikada odigrao turnirsku partiju protiv majstora). Ipak, sve sam iznenadio kada sam osvojio prvu nagradu i zbog toga nagrađen titulom majstora. Još uvijek na zidu držim tu diplomu.