Izdanje: 2003 godine
1.
U početku
Odakle dolazi težnja za kreativnošću? Zašto su neki ljudi zadovoljni radom u fabrici, vosjci, ili sa hiljadom različitih radničkih zanimanja, dok drugi trebaju muziku, umjetnost, književnost, i da – čak i šah- da im bude smisao života? U mom slučaju kreativni gen sam nesumnjivo dobio od oca koji je, iako inžinjer po profesiji, očajnički pokušavao da uspije kao umjetnik. Sledeći svoj san, on se sa mojom familijom selio širom Evrope. Ovo objašnjava zašto sam ja rođen u Amiensu, u Francuskoj 1928 godine, ali odrastao u Mađarskoj gdje je moja majka jasno istakla da nije sretna tim stalnim putovanjima. Čak i pošto smo se nastanili u rodnoj zemlji mojih roditelja Mađarskoj, moj otac se nije uzdržavao od želje za lutanjem. Nastavio je da putuje sam, imao mnogo avantura, i čak jednom bio uhapšen u Njemačkoj (kada je pokušavao da pređe francusku granicu bez valjanih dokumenata!) Da, ispalo je da sam ja mnogo sličniji mom ocu!
Za razliku od mnogo igrača koji su u djetinjstvu bili genijalci, ja sam naučio šah tek sa deset godina. Čak i tada nisam bio privučen igrom, smatrajući šah samo hobijem. Usprkos tome igrao sam u parku s vremena na vrijeme i na taj način skupljao ideje.
Uglavnom, imao sam sjajno djetinjstvo. Bio sam sportski tip, radoznao, i čak radio kao kurir kada sam imao dvanaest godina. Sve je bilo lijepo prije 1940 godine, ali se tada čitav moj život pretvorio u pakao. Rat je teško pogodio Mađarsku. Nestašice hrane su uzrokovale gladovanje, i bile su neophodne kartice za obroke. Sjećam se još redova za hljeb: hiljade ljudi bi stalo u red u ponoć (familije su obično pravile timove za čekanjem tako da su na smjenu održavale svoje mjesto u redu) za hljeb koji bi se dijelio u 7 ujutro!
Nedostatak hrane nije bio jedini problem. Nije bilo uglja za grijanje škola, tako da bi svi ostajali kući tokom hladnog perioda godine. Širom grada bila je zaraza vaškamo što je činilo stvari još neprijatnijim, jer tih dana nije bilo lijekova protiv vaški (jako, jako vruće saune i pranje odjeće kipućom vodom je bio jedini način uništavanja malih čudovišta). Zatim, kao da glad, paraziti i smrzavanje do smrti nije bilo dovoljno, Amerikanci su počeli da neumorno bombarduju Budimpeštu.
Iako su bombardovanje i bijeda bila stalno prisutni u mislima, ipak sam mogao malo da igram šah. Pored školskih turnira igrao sam šah u parku, i strasno izučavao knjigu Kapablankinih 350 najboljih partija (ovo je bila moja prva knjiga i Kubanac je ubrzo postao moj šahovski junak). Godine 1943 održan je jak klupski turnir. Ovaj mi je događaj pokazao da sam već jak, i vodio sam dok turnir nije prekinut jer je većina igrača regrutovana!