Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (20)

VELIKI ŠAMPIONI, ŽIVOT I POLITIKA
(sedmi nastavak)


Crno – bijele noći Rejkjavika

Najsjevernije evropsko ostrvo, Island, sa svojim glavnim gradom Rejkjavikom, odabrano je za poprište najvažnije šahovske bitke u XX vijeku. Grad u kojem zima plače za danom, a ljeto za noćima, gdje u silnim kontrastima prirodnog ručnog rada, iz kojeg su ljudskom pogledu izložene slike sa glečerima, termalnim vodama i drugim djelima vulkanskog kolorita, u ljeto 1972. postao je medijski centar svijeta i mjesto gdje su moge aviokompanije usmjerile svoje letjelice da na ostrvo prebace ljude da prisustvuju tom atraktivnom dogadjaju. To nije bio samo meč dvojice najmoćnijih šahista toga doba, nego i potajni okršaj dvije supersile, čiji eho nije izostao i pored diplomatskih uvjeravanja da je to samo sport i ništa više. Tako je grad, koji je željan krošnji visokog drveća, ali taj nedostatak nadoknadjuje brojnim dolinama, sa travom jarko zelene boje, na kojoj promiču velika stada ovaca, postao izazov ne samo za šahiste, nego i za izvještače svjetskih medija, da u svoje zemlje prenesu utiske inspirisane bijelim noćima sa kristalnim nebom, poput Dostojevskog koji je priču o tom fenomenu nad Petrogradom napisao 1848. godine. Pogotovo što je, već uzburkana šahovska atmosfera, stvorila pravo usijanje i nebo nad Islandom pretvorila u crno – bijele noći!

Spaski je stigao u Rejkjavik dvije nedjelje prije Fišera, koji je svojim kašnjenjem čak doveo u pitanje održavanje meča. Boris je doletio iz Moskve 21. juna, da bi imao dovoljno vremena da se adaptira na klimatske promjene. U njegovom štabu bili su Efim Geler, Nikolaj Krogijus i Ivo Nej. Ovaj poslednji nije imao najvišu titulu, ali je bio odličan poznavalac teorije otvaranja. Boris je igrao sa njim tenis, a kasnije sa Svetozarom Gligorićem, koji je prvi, od akreditovanih gostiju, stigao na Island. Bližio se dan zakazanog otvaranja meča, a od Fišera nije bilo nikakvog glasa. Prvog jula se stvorila prava pometnja jer su stizale i neke glasine iz Amerike da se Fišer razbolio i da neće doći. Predsjednik FIDE dr Eve našao se na mukama, pritisnut upozorenjima sovjetske delegacije da se ne može tolerisati nepoštovanje Pravilnika meča. Eve je odložio svečanu ceremoniju za sjutra veče u 20 h. nadajući se da će izazivač stići sjutra ujutro avionom iz Njujorka. To se, našalost, nije desilo i on nije smio odustati od date riječi. Našao je izlaz u tome što je odložio dva dana prvu partiju zbog Fišerove bolesti, što je, navodno, imao pravo kao prvi čovjek svjetske organizacije.

Uveče 02. jula, u nacionalnom teatru Islanda, okupilo se znatiželjno društvo, zabrinuto da se, zbog poznatih Fišerovih zavrzlama, kojima je mnogim organizatorima zadavao glavobolje, ne izda saopštenje da je meč otkazan i da se, razočarani, moraju vratiti kući. U centralnoj loži sjedio je prvi čovjek Islanda, sa suprugom, a u prvim redovima predstavnici diplomatskog kora, ugledne ličnosti iz svijeta šaha i javnog života Islanda i drugih brojnih zemalja. Veče je odmicalo i svečani program bližio se kraju, a od Bobija opet nikakvog glasa. Doktor Eve se ponovo elegantno izvukao jer je imao u rukama iznenadni adut, koji je čuvao u rezervi za tu priliku.

Naime, kad je engleski bankar Džim Slejter pročitao u novinama da je meč na Ioslandu doveden u pitanje zbog Bobijevog zahtjeva da se povećaju nagrade, on je obznanio svoju odluku da će duplirati fond sa svojih 150 000 dolara. To je bila dobra vijest, a bila bi još bolja ako dopre do ušiju ćudljivog izazivača, kojeg su na Islandu čekali kao Godoa, u drami Semjuela Beketa.
Šta je sve na Fišera uticalo da se ukrca na avion, teško je zaključiti, ali, on se 06. jula ujutro iznenada pojavio na aerodromu u Rejkjaviku. Izašao je iz aviona koji je doletio iz Njujorka, ušao u automobil koji ga je čekao i, na razočarenja brojnih novinara, bez riječi se uputio ka hotelu.

Ljudi iz njegovog štaba, funkcioneri američke šahovske federacije Edmondson i Kramer, sa sekundantom Viljemom Lombardijem, zamolili su sudiju meča Lotara Šmida da odloži, još za jedan dan, početak prve partije, jer Fišer je premoren od putovanja i „otišao je da spava“.
Naravno, svemu ovome što se izdešavalo, Boris je mogao da stane na put. No, kao istinski sportista i džentlmen on je do krajnosti bio strpljiv da Bobiju pruži šansu, a dodatni motiv za njega bio je i taj što je žarko želio da se bori za odbranu svoje titule. Bobi je cijenio Spaskog i sve je to znao. Zato je sjutradan, kad se naspavao, poslao Borisu pismeno izvinjenje i, kao razlog kašnjenja, naveo „mučne pregovore sa organizatorima o nekim finansijskim pitanjima“.

Uglavnom, činilo se da je konačno sve spremno za početak meča i da će se sve odvijati prema uobičajenom redu. U tim trenucima, sovjetska delegacija nije željela da stvara nove probleme, na što je imala puno pravo, ali je ulogu Evea, koji je “sve činio da spasi meč vijeka iz sportskih pobuda“, prepustila ocjeni svog prvog čovjeka Viktora Baturinskog, koji je to objasnio riječima : – Doktor Eve je, sem pomenutog razloga, možda imao na umu još jedan. Naime, kad je umro svjetski prvak Aljehin 1946. on je tražio da njemu bude priznata titula svjetskog prvaka, na osnovu pobjede protiv Aljehina 1935. godine. Sovjetska šahovska federacija nije se sa tim saglasila, već se tek tada i iz tog razloga pridružila u FIDE jer je imala svog kandidata koji je bio spreman da preuzme titulu poslije smrti Aljehina. Ona je uspjela da izdejstvuje kod svjetske organizacije, na čijem čelu je bio Aleksander Reb, odigravanje Turnira petorice u Hagu i Moskvi, koji će pobjedniku automatski donijeti titula šampiona. Na tom turniru pobijedio je Botvinik, ispred Smislova, Keresa i Reševskog, a Eve je završio, ubjedljivo, na poslednjem mjestu. Tako se iza ove njegove podrške Fišeru mogla kriti osveta Sovjetima zbog te neprijatne Eveove asocijacije na taj, za njega, vrlo neprijatan turnir.

Time su se, bar za neko vrijeme, čarke zamirile i sve je bili spremno za početak prve partije.
Fišer se temeljito pripremio za ovaj dugo očekivani susret. O tome svjdoči informacija koju je dao jedan novinar, prijatelj Bobijevog sekundanta Lombardija. On je ispričao jedan detalj kad su njiih dvojica ušli u Fišerovu sobu, br 470 na četvrtom spratu hotela „Loftleidir“, ovaj je imao na podu veliki crni kofer nabijen šahovskim knjigama, a, pošto je bio zanesen analizirajući neku poziciju, novinarov pogled slučajno je pao na jednu fasciklu na kojoj je pisalo „Bobijeva biblija“. To je bio zbornik partija Borisa Spaskog, sa kompletnom analizom njegove igre, da služi Bobiju tokom meča.

Tako je na sceni Dvorca sporta, u svečanom ambijentu, konačno počela prva partija, u kojoj je, voljom žreba, bijele figure poveo Boris Spaski. Fišer je igrao oprezno i izjednačio poziciju, ali je u završnici ušao u sumnjiv nastavak koji ga je neočekivano odveo u poraz. Sva priča o toj partiji svodi se na čudjenje posmatrača zašto je Fišer žrtvovao lovca u remi poziciji?!

No, onda je nastupila kriza koja je dovela u pitanje nastavak meča. Epilog prve partije bio je takav da je Fišer počeo pokazivati prve znake nervoze. Pošto je prije početka meča zahtijevao da se promijeni boja figura i nadje nova šahovska ploča, sad je nagovještavao da će, ubuduće, tražiti da se prublika isključi iz sale ili da se prostor za igru ogradi staklenim zidom i igrači fizički izoluju od gledalaca. Uslijedila je druga partija i sudija je uključio časovnik. Spaski je sjedio u Sali i čekao svog protivnika. Ali, minuti su prolazili i on se nije pojavio. Uvijek nevolje s Fišerom – bilo je sve što su, oni koji su poznavali takva njegova stanja, mogli da zaključe, uz pitanja šta se dalje može dešavati i kako će se to odraziti na meč. Ponovo su se prenosili glasovi kako je Bobi već rezervisao avionsku kartu za sjutra, jer „pod datim okolnostima on više ne želi da nastavi borbu“. Iznenada se pojavio u prostoriji za sudije i tu je tražio da Šmida da vrati njegovih pola sata, koliko je proteklo dok se on nije pojavio, ali pravila to nijesu dozvoljavala. Sudija je bio neumoljiv, ali i Bobi Fišer. Samo što je on to uradio na svoju štetu. Spaski je poveo sa 2 : 0 i tek onda su mnogi posmatrači u Rejkjaviku pomislili da će Bobi zaista otputovati kući. Medjutim, genijalni osobenjak i čudak, našao je u sebi ahilovsku snagu i u daljem toku meča pokazao sav repertoar svoje nenadmašne šahovske klase i u velikom stilu dobio meč rezultatom 12,5 : 8, 5.

Lovorov vijenac na njegovim prsima označio je novog, jedanaestog šampiona svijeta u verziji FIDE. No, na veliko razočarenje svojih ljubitelja, koji su očekivali da Fišer napravi nove korake na putu ka stvaralačkom usponu šaha, i njegovom još većem ugledu u svijetu, on je krenuo putem velike drame i postao, uz Aljehina, najveći tragičar u istoriji ove igre!

nastaviće se….

(Preneseno sa fejsbuk stranice velemajstora Božidara Ivanovića)

 

Оставите одговор