Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (16)

ZAMKA ZA PREZIDENTA

Krajem sedamdesetih na čelu Uprave Š.K. Titograd bio je Branko Filipović. Mnogo je volio šah i znao je da provede čitave noći igrajući s prijateljima slobodne partije. Dok je on vodio klub sve je funkcionisalo besprekorno, jer je, sa pozicija direktora Fonda za zdravstvo a potom „Jugobanke, imao dobre relacije sa ljudima koji su imali važnu ulogu u javnom životu. Tako je, u ranu jesen 1978. Branko obezbijedio sredstva da naš klub prvi put krene na jedno putovanje u inostranstvo. Bio je dogovoren dvokružni prijateljski meč u Atini, sa domaćim izabranim timom.

Prije početka meča najprije je predsjednik Grčke šahovske federacije, gospodin Drepaniotis, uzeo riječ. S obzirom da nije stigao prevodilac, predsjednik saveza se obratio na italijanskom jeziku, procjenjujući da će nama biti lakše da ga razumijemo. Počeo je : – Signor Presidente Filipovic… i nastavio do kraja na italijanskom jeziku, koji je, očigledno, dobro poznavao.
Kad je završio svoje kratko obraćanje, uz naklon je ustupio Branku mjesto za govornicom. Naš predsjednik pridje mikrofonu i, na naše čudjenje, poče takodje na italijanskom : – Signor presidente Drepaniotis…i onda nonšalantno produži na našem jeziku, do kraja. To je bilo dovoljno da naš Branko dobije novi naziv – prezidente!!

Vratili smo se iz Atine, svi zadovoljni uspješnom posjetom, a ubjedljivo smo i savladali Grke, što je Branka dodatno oraspoložilo. To je bilo važno jer smo, kad je on bio dobro rspoložen, mogli da očekujemo svaku podršku s njegove strane.

Jednog jutra, u proljeće naredne godine, svratio sam, kao obično, kod njega u kabinet. Trenutno je bio odsutan, ali sekretarica reče da će se brzo vratiti, da sjednem i da ga sačekam. Otišla je ljubazno da mi donese kafu, a tada je zazvonio telefon. Pošto je neko bio uporan, čak toliko da mi je zvonjenje zasmetalo, podigoh se i uzeh slušalicu : – Halo, izvolite,rekoh, ne znam mogu li vam pomoći ?! Sa druge strane žice začuh glas koji mi se učini poznat : – „ Dobro jutro, molim vas mogu li kako dobiti direktora Filipovića, ovdje doktor Ljubo Živković iz barske bolnice…
Nasmijah se i objasnih Ljubu da sam tu od prije desetak minuta i da ja isto čekam Branka, a on, sa puno gorčine, objasni meni drugu stranu medalje : – Slušaj, molim te, Branko mi je nedavno, kad nas je posjetio poslije zemljotresa, obećao da će obezbijediti za barsku bolnicu krevete koji su nam hitno potrebni, ali, kad god pozovem ovaj broj njegova sekretarica mi kaže da je na sastanku, ili na putu. Izgleda da on nije znao koliko koštaju ti bolnički kreveti, pa se bojim da je odustao, ali bih ipak volio sa njim da porazgovaram…možeš li mi kako pomoći da dodjem do tog čovjeka ?!

Hajde da pokušam doktore, to je važno za vas tamo. Branko je učinjen čovjek i od riječi, ali ako nije znao koliki je novac za to potreban, moguće je da se ohladio. Znam da te on cijeni, pa bi bilo dobro da ga ubijediš, makar za neki manji iznos te sume. Nazovi ti za pola sata, vjerujem da će on do tada doći. – Ja ne vjerujem u to, ali nazvaću kasnije, hvala…bilo je poslednje što sam čuo prije nego što se veza prekinula.

Uskoro se otvoriše vrata kabineta i pojavi se Brankovo nasmijano lice : – Zdravo prezidente, milo mi je što te vidim tako raspoloženog, rekoh i pridjoh da se pozdravimo. On me zagrli i reče: – Ne možeš vjerovati koliko ovdje ima posla, često me boli glava, ali mi dobro učini kad negdje odem i malo se odmorim, kao što smo lijepo prošli onda u Atini.

Tačno je to bilo, jer kad god sam došao kod njega i kancelarija i sala za sastanke bili su užasno zadimljeni od cigareta. Razmišljao sam kako da spojim doktora s njim, ali sam znao da je Branko lucidan i reaguje kao kobra, pa sam morao preduzeti nešto uvjerljivo kako ne bi posumnjao u moj naum. Sjetih se njegove želje koju je planirao da ostvari i ideja se brzo rodila. Naime, Branko je htio da omogući Dragoljubu Miniću povratak u Titograd, za njega i porodicu, sa sjajnim uslovima. Ta priča je još bila aktuelna, iako se kasnije nije realizovala, pa, na zvuk telefona koji sam očekivao, već sastavih šahovsku zamku s kojom sam, još samo, morao biti ubjedljiv. Sekretarica krenu prema telefonu, ali ja priskočih i rekoh da je, možda, na liniji čovjek koji me malo prije zvao…. Ona se nasmija i prepusti da se javim : – Da, izvolite, molim…. rekoh i sačekah da vidim je li to doktor, jer ako ne bude sad, kasnije će biti problema…. – Bonja, doktor je, ima li išta od onoga ?!

  • O, zdravo, baš te Branko često pominje i bogami se za tebe zauzeo kao niko dosad, potrudih se da budem što ubjedljiviji, na veliko čudjenje doktora o čemu ja to pričam. Ali, Ljubo je munjevito ukapirao kad me čuo sljedeće : – Prezidente, evo Dragoljuba Minića na vezi, baš je želio da te pozdravi…

Branko se široko nasmija i prihvati slušalicu : – Zdravo dragi moj Dragoljube, kad ti se možemo nadati u Titogradu ?! Nakon nekoliko sekundi, do tada nasmijano lice prezidenta, pretvori se u leden izraz. Tako ga je udesio doktorov trijumfalni ton : – Dragi moj Branko, nije ovo Dragoljub Minić iz Zagreba, nego Ljubo Živković iz Bara. Nema više šarenih priča, nego mi reci hoćeš li nam ispuniti ono obećanje ?

Prezidente, vrteći glavom lijevo – desno i prevrćući očima par puta prema meni, ne reče ništa, ali se brzo pribra od iznenadjenja :
– Ma vidi boga ti…. kako ste ovo vješto izveli, ali….Ljubo moj dragi… ne mogu ti za one krevete ništa učinjet. Mnogo mi je žao i ne zamjeri, no sad moram da žurim na sastanak… i uputi se napolje iako nije imao tu namjeru….

(nastaviće se)

(Preneseno sa fejsbuk stranice velemajstora Božidara Ivanovića)

Оставите одговор