„PSIHO“ NA CETINJSKI NAČIN
Sumoran zimski dan, cetinjska magla i vlaga. Došao sam da odigram simultanku u Šah klubu, sa svojim prijateljima, sugradjanima. Po završetku partija društvo se polako razilazilo, a odnekud se pojavi, iz jedne ranije priče, čitaocima poznati Djoko Leza.- Evo me tek sad, reče, pa nastavi – žao mi je što kasnim, ali me, zadjavola, zadrža neki prijatelj. Ajde malo da prošetamo, prijaće ti svjež vazduh, vidi ti se da si se umorio. Strašna je magla, pa da ugrabimo ovo malo dok se još može proći ulicom, jer za uru neće više biti nikoga u gradu – brzo je izdeklamovao, uz izvinjenje društvu što će me odvojiti od njih.
No, to nije bila šetnja, već planirana posjeta kod zajedničkih prijatelja, gdje se druženje oteglo do ponoći. Pozdravili smo se sa domaćinima i svako je otišao svojim putem. Pošto sam se već najavio nekim svojim rodjacima da ću ostati do sjutra, oni su mi spremili sobu da kod njih prenoćim i naglasili da ne brinem za njih jer, po običaju, oni idu ranije na spavanje.
Bilo je hladno pa sam požurio da se zagrijem u krevetu. Tek što sam zaronio u prvi san, probudi me šum koji sam doživio kao udar nekog kamenčića u staklo od prozora. Sačekah da se, eventualno, ponovi kako bih bio siguran da mi se nije pričinilo. Novi, sličan udar, natjerao me da ustanem i provjerim o čemu se radi. Učinih to i primakoh se prozoru. Imao sam što vidjeti. Ispod ulične svjetiljke Djoko i njegov pas Džoni gledali su prema gore i čekali da otvorim prozor. Znao sam da ne postoje šanse da to ne uradim, jer oni koji to ne vjeruju mogu pitati psihijatre što znači dijagnoza „psihoneuroza opsesiva“ !? Baš sam se zabrinuo jer sam znao da je neka muka Djoka natjerala da me potrraži, a to se desilo iznenada, maltene tek što smo se sat ili dva ranije razišli. Odškrinuh prozor i tiho upitah, da ne bih uznemirio komšije : Šta se desilo Djoko, reci, hladno je, počeo sam da drhtim…..
- Ne pitaj ništa, nagrdio me, malo prije onaj Ćiro. Samo što mi nije razbio staklo na prozoru, kući. Probudio me, a ja, onako bunovan, i zabrinut da mu se nije nešto loše desilo, sačekah da vidim što će, a on mi se izjada .
-
Djoko, ti znaš mene i što me muči, pa ćeš me i razumjeti. Molim te, da ti ne objašnjavam, izgovori, da te čujem, tri puta – Bonja, jer inače neću moći cijelu noć oka da sklopim.
-
Znam ja sve o čemu se radi, nastavi Djoko, te mu ja učinjeh po volji, a on, zadovoljan, zagreba nogom po asfaltu, brzo se okrenu i ode kući.
-
Pa dobro Djoko – sad i ja malo razdražen, pomislih da je tu kraj i spreman da se što prije vratim u krevet, a u želji da ga opomenem na delikatnost situacije gdje su neki stanari čuli buku i već gledaju kroz prozor, što sam mogao tiše, nastavih – sve to razumijem, ali mogao si mi to ispričati sjutra kad ustanemo. Vidiš li da smo probudili već neke ljude okolo.
Na to se Leza oglasi ratobornim riječima : – A kako sjutra, mili brate, kako ću tek ja onda sklopit oči noćas, ako ti meni sad ne „prozoveš“ Ćira tri put odozgo, pa zatvori prozor da bježim !
Skoro da sam se od muke nasmijao, a onda tri put povikah izgovarajući ime koje ga je mučilo. Sad Djoko zagreba nogom po šoderu, brzo se okrenu i ode !
Ali, to nije bilo sve. Djokov vjerni pas Džoni pokaza da je i on upoznat sa dijagnozom svog gazde. Zagreba nogom tri put po travnjaku, tri put zalaja : av, av, av i potrća srećan za svojim gospodarom !!
(nastaviće se)
(Preneseno sa fejsbuk stranice velemajstora Božidara Ivanovića)

