Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (11)

PROLJEĆE U PODMOSKOVLJU

Kup Evropskih nacija, održan 1977. u Moskvi, protekao je u znaku nadmoćne igre i pobjede domaćina. Još se sjećam mnogih zanimljivih mečeva nacionalnih selekcija, a posebno pamtim ceremoniju svečanog otvaranja, tog čina kome se u SSSR-u pridavao velik značaj. Zadatak „Orgkomiteta“ bio je da se tog dana sasvim ispuni gledalište, da bi svi izvještaji do kraja takmičenja bili propraćeni tim snimcima, kako bi se stvorio utisak o velikom i neprekidnom interesovanju publike.Šahisti, djaci, radnici i službena lica, zauzeili bi sva mjesta u dvorani i tačno u minut počeo bu jednosatni program, uz pjesmu, muziku i prigodne govore sa propagandnim porukama….

Tako je bilo svuda, po istom receptu, na ogromnoj teritoriji SSSR-a. Izvodjači su, obično, bili vrhunski umjetnici koji su to radili u okviru svog redovnog posla.Upoznao sam, kasnije, neke od tih ljudi, a dvojica su me odveli u Boljšoj Teatar na baletski spektakl „Labudovo jezero“ (Lebednoe ozero). Slušajući muziku Petra I. Čajkovskog osjećao sam veliku čast što prisustvujem činu obilježavanja dva vijeka od kad su knez Petar Urusov i Mihail Madoks osnovali tu svjetski prestićnu instituciju….

Dok ovo pišem danas, još me oduševljava činjenica da je ruska vlada, u periodu od 2005. do 2011. uradila rekonstrukciju tog zdanja i vratila mu autentični izgled koji je projektovao arhitekta Osip Bove. U tu svrhu uloženo je 700 miliona dolara.

Vraćam se nazad u sovjetsko doba, u te davne dane mog boravka u Moskvi. Sve je proteklo sa lijepim utiscima i ja sam, te zadnje večeri, pakovao kofere i spremao se za sjutrašnji let za Beograd. Pred samu ponoć, na moje čudjenje zazvonio je telefon u sobi. Sa druge strane žice javio se Josif Vatnjikov, šahista koji je imao i drugih zaduženja u šahovskoj organizaciji. Uz izvinjenje što zove tako kasno, ponudio mi je da učestvujem na turniru u Balašihi (Podmoskovlje) : -Ti si vrlo zanimljiv igrač za naš turnir koji počinje kroz tri dana. Bilo bi nam drago da prihvatiš poziv! Sve se desilo iznenada, i u meni se probudila želja da igram, ali mi je to stvorilo malu konfuziju i počeo sam brzo da razmišljam šta da odgovorim. Josif je bio uporan i više puta ponovio da će za mene srediti sve što je potrebno, od isprava za produženje boravka u SSSR – u, do prevoza i smještaja u Balašihi.- Ne brini ti ni o čemu. Tvoje je samo da misliš na igru, a sve ostalo prepusti meni. Još da znaš.i ja ću biti jedan od učesnika.
Sjutradan smo se preselili iz hotela „Ukrajina“. Plašio sam se da smještaj u Balašihi neće biti tako ugodan kao u Moskvi, ali sam se, srećom, prevario.
Poslije hladnih moskovskih dana dolazilo je toplije vrijeme i polako su se otvarali zeleni pejzaži Podmoskovlja. Uslijedilo je puno budjenje prirode, kakvo još od djetinjstva nijesam doživio. Da bi zadovoljstvo bilo potpuno, s proljećem je došla i Lena Andrejeva, lijepa Ruskinja, koja mi je otkrila šokantnu tajnu..

Naime, u zimu 1973. prvi put sam doputovao u Moskvu. Bilo je jako hladno i padao je gust snijeg. Naručio sam taxi da malo obidjem grad koji prvi put vidim, i poslije dva sata vratio se na Crveni Trg. Znao sam da je tu u blizini hotel „Metropol“, gdje je trebalo da provedemo jednu noć i sjutra nastavimo za Tbilisi, na ptijateljski meč SSSR – Jugoslavija.

…. izašao sam iz auta i, pod snopom pahuljica nošenih vjetrom, uputih se ka prvom prolazniku koji je naišao, da pitam za put do hotela. Šubara i bunda bile su sve što sam vidio na silueti pred sobom.A onda začuh nježan glas i shvatih da je to žena. Otkopčavajući dugme da strese snijeg sa revera, nasmija se i pokaza rukom naniže. Pomalo zatečen, poželjeh da izrazim originalnu zahvalnost dami, pa skidoh sa sebe toplo, bijelo šalče koje mi je dala jedna rodjaka pred odlazak za Moskvu. Hitro ga omotah sagovornici oko vrata i rekoh : Спасибо большое, к счастью я наткнулся на тебя… a ovo je za sjećanje na jednog jugoslovenskog šahistu….a to sam ja.
Ona se opet nasmiješi, a onda produži hitrim koracima….

I evo sada, poslije četiri godine, Lena mi kaže da je to bila ona !! Baš me zbunila i ostavila da razmišljam koji je Bog udesio onu scenu na Crvenom Trgu i ovdje doveo tu djevojku da je bolje vidim i upoznam !? A tek sam shvatio koliko je lijepa kad su se posjetioci okretali za njom, dok smo ulazili u Dramski teatar Puškina.

Hvala ti Vatnjikove, baš si riješio sve moje probleme, a ko zna da li tek sad počinju….upitah se zagledan u njene zelene oči…

(nastaviće se)

(Preneseno sa fejsbuk stranice velemajstora Božidara Ivanovića)

Оставите одговор