Vasilij IVANČUK: „Lasker je bio u pravu: najteže je pobjediti u dobijenoj poziciji“
E.SUROV: Pozdravljam osvajače srebrne medalje evropskog šampionata: pored mene su Aleksandar Sulipa i Vasilij Ivančuk. Moje prvo pitanje je za legendarnog šahista: Vasilij, šta danas nije funkcionisalo? Šta nije bilo dovoljno za pobedu?
V.IVANČUK: Ne znam, teško je reći … Naravno, takva pozicija se mora dobiti. Izgubio sam koncentraciju, možda … Ili su zvijezde bile tako bile raspoređene da sam ovu partiju odigrao remi, ne znam. Ali malo me sramota: trebao sam znati da je u ovoj poziciji teoretski remi, a mislio sam da sam dobijen.
SUROV: I namjerno ste prešli u tu poziciju, zar ne?
IVANČUK: Naravno, morao sam drugačije da pobjedim, ali kada se ta pozicija pojavila, bio sam uvjeren da ću pobjediti. Pošto sam jednom analizirao završnicu „kraljica sa pješakom g protiv topa sa pješakom f“, i sjetio sam se rezultata, kada sam pobjedio. Ali tamo je kralj stajao na d7 !! Tada sam se sjetio … A onda nisam pustio topa na d7. Kasnije sam shvatio svoju grešku. Ali generalno, naravno, elitni šahista mora da zna takve pozicije.
E.SUROV: I u kom trenutku u partiji se pojavila ta pozicija, nakon čega je bilo nemoguće pobjediti?
V.IVANČUK: Ne znam šta je „nemoguće“, ali … prvo, naravno, odigrao sam potpuno nepraktičan potez pješakom 46.f5. Najpraktičniji potez bio je ići na a3-a4, jer je lovac crnopoljac! Potez 46.f5 i dalje ne ispušta pobjedu, ali ona je postala komplikovanija i dogodilo se kao što se i dogodilo.
SUROV: Imam pitanje za kapitena: kada ste gledali ovu završnicu da li ste shvatili da nećete pobjediti? Šta kapiten razmišlja u takvim trenucima?
A.SULIPA: Mislio sam gdje smo mogli bolje, gdje smo propustili.
E.SUROV: Znači, negdje ste već razmišljali čak i o propuštenom u prošlosti, zar ne?
A.SULIPA: Da, već sam shvatio da je to remi, ali … To je tako jaka napetost … Mislio sam da bi se, da je Vasilij imao još malo vremena, sjetio. Ali imao je malo vremena. I odigrao je devet partija, ali to nije tako jednostavno – protiv vrhunskih šahista. Napetost, naravno, utiče.
E.SUROV: Vi, Vasilij, niste prvi put igrali ekipno takmičenje sve partije bez odmora. Niste insistirali na tome da jednog dana dobijete odmor? Ili vas je kapiten možda trebao upitati da li želite da se odmorite?
V.IVANČUK: Nisam insistirao … Da sam insistirao, dali bi mi takvu priliku. Ali vidio sam da mi igra ide, osjećao sam se sasvim normalno. Devet partija je i dalje kratko. Generalno, mislim da je turnir za mene bio veoma uspješan.
E.SUROV: Ipak ste izgubili ključni meč sa Rusijom. Šta misliš o tom meču?
V.IVANČUK: Možda sam tada bio nepraktičan. Iz otvaranja sam stekao odličnu poziciju … Možda sam tražio više nego što je tae pozicija mogla da pruži. S obzirom da se radi o ekipnom takmičenju, možda sam morao igrati na izjednačenje – držati e5 i dobiti standardnu poziciju gde svi znaju da bijeli nema prednosti. Ali želio sam nešto takvo … Činjenica je da sam zanimljivo igrao. Ali u nekom trenutku izgubio sam nit igre, a protivnik ju je dobro iskoristio.
E.SUROV: Aleksandre, kako se sjećate tog meča?
A.SULIPA: Kad je Vasilij igrao Na5-b7, osjetio sam da se pomalo izgubio u planu igre, jer sa praktične tačke gledišta, naravno, morali ste da skakača stavite na c4. Malo lošija pozicija, ali možete se držite, nema razloga da se brinete. I tako nije mogao da nađe plan, malo je zalutao sa skakačima, a Andreikin je šahista visoke klase i tada praktično nije bilo šansi. Nakon g4-g5 je već bila teška pozicija.
E.SUROV: Aleksandre, na primer, na Olimpijadi 2016. godine, Vasilij nije bio u timu, ali ekipa je imala vrlo dobre rezultate, skoro je osvojila prvo mesto – malo je nedostajalo [koeficijent]. Sada, sa Vasilijem u timu, takođe ste bili blizu zlata, ali opet vam je malo nedostajalo. Kako objašnjavate ovo? Imate li toliko igrača da nije važno koga ćete staviti u tim?
A.SULIPA: Zapravo je međusobno razumjevanje igrača i trenera veoma važno. Uvijek imamo ekipni duh, dobru atmosferu. Čini mi se da su to komponente uspjeha. Naravno, ne uspjeva uvijek. Na primer, na Olimpijadi u Batumiju (prije godinu dana) nismo igrali tako loše. Ali nešto se nije složilo. I tada su oni mogli da se bore za medalje. Vjerujem da je najvažniji ekipni duh, atmosfera u timu i naravno priprema. Mislim da imamo trenerski štab na veoma visokom nivou. Bilo je, naravno, nekih propusta, ali po pravilu njih uvijek ima.
E.SUROV: Vasilij, i po vašem mišljenju – koja je glavna tajna ukrajinskog tima?
V.IVANČUK: Tajna? ..,
E.SUROV: Tajna uspješnih nastupa.
V.IVANČUK: Da, samo igramo jako!
E.SUROV: Mislim da je vasa ekipa osma po rejtingu?
V.IVANČUK: Pa, rejting još uvijek ne odražava uvijek objektivno snagu igrača. Ovdje postoje neke nijanse. Ali činjenica da u Ukrajini ima mnogo jakih šahista (i među onima koji takođe nisu stigli ovde) za nikoga nije tajna.
E.SUROV: Šta mislite, od čega zavisi to što na nekom timskom turniru ide dobro, a na nekom turniru se to ne dešava?
IVANČUK: Mislite na mene?
SUROV: Na vas.
V.IVANČUK: To se ne odnosi samo na ekipne, već i na individualne turnire – na nekima igra ide dobro, ali na nekima i nije tako dobro. Teško je čitavo vrijeme pokazivati najviši nivo… Iako se trudim, naravno, ali ovo je igra.
E.SUROV: Postavit ću vam nepristojno pitanje: da li nekako osjećate svoje godine? Da li ste počeli da osjećate da nekada, recimo, nemate dovoljno energije? Znate, postoje tako rasprostranjena mišljenja o starosti u sportu.
V.IVANČUK: Izgleda da nije. Igram … zanimljivo igram, sa zadovoljstvom nastavljam da učim šah. Tako da je sa mnom sve u redu.
E.SUROV: Aleksandre, šta mislite o podmlađivanju nacionalnog tima? Koliko razumjem, ovo je generalno vruća tema za ukrajinski tim.
A.SULIPA: Ja razumjem vaše pitanje, sada postoji puno kritika u vezi s tim. Ali shvatite, obično naši mladi talenti odlaze na studije u Ameriku, gdje imaju dobre uslove za obrazovanje. Nažalost, u našoj zemlji za sada nije moguće istovremeno se baviti obrazovanjem i sportom. To bi trebalo da bude ili obrazovanje ili sport. A u Americi možete i jedno i drugo i mladi će tamo steći dobro obrazovanje. Glavni problem kod nas je odliv kadrova. Ali sada su se pojavili novi programi, npr „Šah u škole“, tako da, mislim, to će postepeno donositi uspeh. Na nivou djece, šah u Ukrajini se razvija, samo treba vremena. Nekada je bila stagnacija, ali sada je malo krenulo.
E.SUROV: Da li mislite da sada ima kretanja napred?
A.SULIPA: Ne u svim gradovima, ali mnogi se razvijaju, da.
E.SUROV: A kako funkcioniše vaša škola u Lavovu, Vasilij?
V.IVANČUK: Sve je u redu, funkcioniše od 2012, mnogo je učenika. Iako je glavni problem što mnogi, već dostižući prvu kategoriju, odlaze negdje, na primjer, da studiraju u institut ili se počinju baviti drugim stvarima. A to je tačno trenutak kada bih im, na primer, lično bio najkorisniji u daljnjem napretku . Na nižem nivou, drugi kvalifikovani treneri pomažu u napretku, i lično, radije bih da radim već sa majstorskim kandidatima ili čak sa majstorima. Ali nadam se da će se ta situacija u bliskoj budućnosti promjeniti na bolje.
A.SULIPA: Pored toga, sada pokušavamo da razvijemo novu šahovsku strategiju i mislim da će se neke promjene nabolje uskoro vidjeti, kao i u susjednim zemljama, a šah će ipak zauzeti svoje važno mjesto u sportu i u društvu. Jer šah je i dalje intelektualni sport, kraljevski sport … A vašem pitanju, želim dodati da su zasluge naše šahovske federacije i njenog predsjednika, gospodina Kapustina, koji šah podržava na visokom nivou, i to takođe daje rezultate.
E.SUROV: Sada ćete se vratiti u Ukrajinu kao osvajači srebrne medalje sa peharom. Da li ćete dobiti bilo kakve nagrade, novčane nagrade ili šta?
A.SULIPA: U toku je neka vrsta reforme, Ministarstvo sporta ujedinjuje se sa Ministarstvom kulture, tako da ne mogu ni reći šta će se sada dogoditi. Ali naravno, biće i neka vrsta nagrade.
E.SUROV: Vasilij, još uvek se ne mogu smiriti, sjetivši se vaše današnje igre. Kad ste konačno shvatili da nećete pobjediti, kad ste zaustavili sat, šta ste mislili? Koje su vam misli padale u tim trenucima?
V. IVANČUK: Sramota je ne pobjediti takvu poziciju. Ne mogu reći ništa originalnije. Igrao sam dobro, potpuno nadigrao protivnika, ostalo je samo malo da ga pritisnem … Šteta kada se to događa ne samo na ekipnom turniru, već i na pojedinačnom. Pa, ovo je igra. Čini se da je Lasker rekao da je u šahu najteže pobjediti dobijenu poziciju. Dakle, bio je u pravu.

