KING – KONG U PARIZU
U proljeće 1984. naša zemljakinja Milinka Ćirović Merlini, ranije vrlo zapažena dama u jugoslovenskom šahu, poželjela je da budem njen gost u Parizu, gdje je zasnovala porodicu i dobila posao u nekoj školi. Pošto nije mogla da sasvim zaboravi šah, formirala je sekciju mladih talenata i poželjela da ja sa njima odigram simultanku na 20 tabli u jednom impozantnom zdanju na Monparnasu. Ja sam prihvatio poziv s namjerom da je podržim u tom poslu jer tada su to bili pionirski koraci i Francuskoj.
Kad sam došao u salu za igru, svi su me lijepo pozdravili, a onda je igra počela i zavladala je tišina. Iz minuta u minut broj igrača se povećavao. To su nailazili slučajni prolaznici medju kojima je bilo dobrih šahista i igra se otegla puno duže nego što sam očekivao.
Gotovo da nijesam bio svjestan da smo ušli u peti sat igre, ali me umor natjerao da malo zastanem i razmrdam svoje tijelo. U tom trenutku osjetih snažan stisak nečije ruke, koja me zgrabila kao francuski ključ. Kriknuo bih od bola da stisak odmah nije popustio. Čovjek u kariranoj jakni, s ožiljkom preko desnog obraza, bizonskih ramena, nešto niži od mene, gleda me pravo u oči i saopštava : – Sad ćemo da napravimo pauzu jer si već previše igrao. Vidi kako si bled, moraš nešto da pojedeš pa ćeš onda nastaviti da zabavljaš ovu svetinu koja nema nikakav osećaj za tebe i tvoje požrtvovanje.
– Ne treba, hvala vam na brizi gospodine – odgovorih, trudeći se da shvatim s kim imam posla. Ali, sve je bilo uzaludno jer je neznanac već naručio za mene neki sendvič sa salatom, a sebi je namijenio cijedjenu pomorandžu. Kad smo sjeli za jedan slobodan sto, on se konačno otvori : – Čuo sam da si dobar momak, volim ja Crnogorce. Imao sam u Beogradu nekoliko dobrih prijatelja, pa čak i ovde u Parizu. To nije čudo jer ovde je težak život, ne smeš da pogrešiš. To glave košta. Nije bilo davno, možda si o tome čuo, kad je pukla afera “ Delon – Marković“, u kojoj je ovaj naš zemljak završio isečen u kontejneru… da ti sad kažem, ja sam Milovan Rodić, ovde su me prozvali King – Kong, više zbog moje pravičnosti nego zbog fizičke snage. Jer moj život je okrutna, ali pravedna borba. Govorio sam Markoviću da ne preteruje, ali nije poslušao. O toj aferi ja najviše znam, a mnoge stvari su izmišljene. Čak je dolazio beogradski novinar Savković, koji je, prema kazivanju nepouzdanih svedoka napisao romane „Gorila I i II“. Ja tada nisam mogao da iznosim osetljive detalje, pa sam izbegao susret sa njim. Ali, jednog dana, kad se odlučim, naći ću nekog dobrog pisca, pošto ja to ne umem, da obelodani čitavu aferu do kraja.
Pošto sam ja već završio sa sendvičem, pokušah, uz izvinjenje da ustanem i nastavim igru. – Stani još malo – bio je uporan moj sagovornik – da bih potvdio sve ovo što govorim, pre svega, cenim te kao mladog i uspešnog čoveka i sada ti dajem reč da ću uvek, ako ti bude trebalo, dok si na teritoriji Francuske, moći da ti pozajmim do 100000 franaka, na vreme koje ti kažeš da mi možeš vratiti. Naravno ti znaš da i ti moraš održati reč. Sad ću da idem i znaj da imaš u Parizu novog prijatelja, ali kad me budeš tražio, prvo se predstavi i onda pitaj za mene. Evo ti moj broj i pozdravi Crnu Goru.
Ja sam uspio da izbjegnem novo rukovanje i on je to sa zadovoljstvom shvatio.
Tako se završio ovaj iznenadni susret i ja sam nastavio da igram još dva i po sata. No, mnogo više sam razmišljao o ovom neobičnom susretu nego o potezima koji su bili sasvim obični…
(nastaviće se)
(Preneseno sa fejsbuk stranice velemajstora Božidara Ivanovića)

