Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (7)

PREZIDENTE I PNOM PEN

Poslije prazničnih dana 1980. godine, saznajem da se održava veliki turnir u Americi “ Open Lone Pine California“. Lijep izazov, ali mnogo skup za mene, pomislih i gotovo odustadoh od želje da prvi put tamo otputujem. A onda rekoh sebi, možda ima nade, i tu nadu nazvah imenom – Branko Filipović. Bio je to predsjednik Šahovskog saveza Crna Gore, ali je mnogo važniji bio njegov položaj generalnog direktora „Jugobanke“. Branko je bio moćan čovjek i ako je on cijenio vas kao vi njega bio je baš učinjen i znao je da održi riječ. Narednog radnog dana uputih se u njegov kabinet. Sekretarica me najavi i ja se popeh na sprat do sale za sastanke. Ušao sam i ugledao puno ljudi unutra, a Branko odmah nastupi : – Zdravo Bonjo (tako me on zvao) gdje si, molim te, nigdje te nema?! Pošto je stvar osjetljiva ja odlučih da budem diskretan pa se pozdravih s njim i tiho ga upoznah sa svojom željom On me sasluša, pa ponovi glasno da svi čuju:  – Znači, treba avio-karta za učešće na turniru Lon Pajn (Kalifornija) ?! Dobro Bonjo, molim te napiši zahtjev na ime Radničkog savjeta i ja vjerujem da će me podržati moji saradnici. Naravno da je njegova riječ bila presudna, ali je on umio da uvaži ljude i ispoštuje proceduru. – Eto, dogovorili smo se, a sad moramo nastaviti neku nasu priču – završi on. Ja izađoh s pozdravom i nadom da je već pola posla završeno. Poslije dva dana predao sam zahtjev na ruke sekretarici, a ona mi reče da takve stvari oni obično rješavaju kroz nekoliko dana. U redu – rekoh, nije velika žurba, doći ću iduće nedjelje.

Sačekao sam sedam-osam dana i ponovo se uputio u „Jugobanku“. Sekretarica me najavi telefonom i ja se uputih na sprat gdje sam bio i prošli put. Uđoh i ugledah opet one poznate ljude, a Branko, sasvim službeno, saopšti radosnu vijest : Bonjo, usvojen je zahtjev koji si podnio, želimo ti srećan put i da ostvariš uspjeh na turniru! – Baš ste me obradovali, rekoh svima uz zahvalnost i srdačno se pozdravih sa prezidentom (to ime smo mu dali prilikom jedne posjete Grčkoj, o čemu ću pisati u jednoj od narednih priča) i izadjoh jako zadovoljan. Već sam razmišljao kako da rezervišem kartu i prijavim učešće, a onda me zagolica da vidim šta piše u odluci. Stadoh negdje sa strane, otvorih koverat i izvukoh list na kojem je pisalo :

Radnički savjet „Jugobanke“ usvaja zahtjev našeg velemajstora Bonja Ivanovića da mu plati avio kartu za učešće na turniru u Pnom Penu (Kalifonija). Evo djavola, rekoh, ne može mi ovo ništa zasmetati ali je red da se ispravi, te odlučih da se vratim hitro nazad. Sekretaricu zamolih da me najavi na jedan minut, što ona proprati vješto prevrćući očima. Ali, znala je kakav je moj odnos s njenim direktorom i najavi me bez komentara. Ja se opet popeh gore, udjoh na ista vrata i, uz izvinjenje, pridjoh bliže Branku. Rekoh mu – prezidente, ovdje je napisano pogrešno, treba u Lon Pajnu (Kalifornija). On uhvati duboko vazduh, pogleda sve oko sebe i, skoro ljutito, uzviknu : – Bonjo, mene nađe čudo od ovih sastanaka, nego, reci ti meni hoćeš li uzimati te pare ili nečeš ?! Vidjeh ja da tu više nema mjesta šali, zagrlih prezidenta i, uz pozdrav ostalima, krenuh pravo za PNOM PEN !!

(nastaviće se)

(Preneseno sa fejsbuk stranice velemajstora Božidara Ivanovića)

Оставите одговор