Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (5)

Maestro i malerozna dama

Početkom septembra, 1984. boravio sam već drugi mjesec na moru. Usput sam obavljao i fizičke pripreme jer su mi plivanje, tenis i vožnja sandolinom pričinjavali zadovoljstvo i punili moje šahovske baterije. Došao je 13. septembar, moj poslednji dan na moru i želio sam da ga što bolje iskoristim. Poranio sam i uskocio u sandolinu, na plaži u Bečićima, s namjerom da preveslam do Svetog Stefana. Tek što sam krenuo, ispred mene se pojavi djevojka u moru i podiže palac naviše, baš kao što to rade stoperi na cestama. To još nijesam vidio i, malo iznenadjen, pogledah oko sebe da taj palac nije nekom drugom upućen. Nikoga ne bješe ni blizu. Zaustavih se da vidim što dama želi, a ona, sasvim ležerno i lako, pope se na pramac i dade mi znak da krenem. Kad sam to uradio ona se predstavi : – Ich bin Heijke Goebbels. Kanst du mich eine halbe Stunde fahren, Am liebsten würde ich mich sonnen und mitfahren, denn am Nachmittag sollte ich mit dem Flugzeug nach Frankfurt zurückkehren. Nešto malo sam znao njemački i shvatio da želi da se malo sunča i provoza jer mora popodne nazad u Frankfurt.

Divan dan i ja se prepustih moru i suncu, ne shvatajući da je prošlo već sat i više vremena. Odjednom, dešava se grozna stvar. Kako se to samo može namjestiti na moru ?! Pogledah u nebo – oblaci jure brže od mene, ali onda ja shvatam da više ne veslam nego da mi glava viri iz vode. Sandolina se napunila vode koju je Nevera podigla kao da ključa u loncu. Mali šok. A onda još veći : Heijke zaplivala u pogrešnom smjeru, a več smo bili daleko 3 – 4 kilometra. Ja vičem i dozivam je. Opasna situacija – pomislih i prodje mi kroz glavu – gdje danas da mi se pojavi Gebels?! gdje će se sve ovo završiti ? Ona se dozva pameti i vrati se do mene. Znao sam da ne smijemo napustiti sandolinu već se držati za nju i polako gurati prema kopnu. Ali gdje ? Hoteli u Bečićima djeluju užasno daleko i odlučim se da okrenem prema St. Nikoli jer je ostrvo izgledalo mnogo bliže.To je bila velika greška jer smo krenuli u čeljust talasima. Strašni trenuci, mi ne mrdamo s mjesta. Pitam se da li će doći moj prijatelj sa Cetinja koji je trebalo da me vozi popodne na aerodrom. Imao sam večernji let za Beograd gdje je kroz dva dana bio zakazan medjunarodni turnir. Heijke je bila mlada i lijepa, vitka i dobar plivač. Mnogo sam brinuo o njoj i bio sam srećan kad se vratila. Ne može ništa bolje da mi padne na pamet, već se plašim grčeva jer smo predugo u vodi. Tmurno nebo ubija raspoloženje a moje ruke su umorne od velikog napora. More se smiruje i odjednom čujem zvuk nekog motora. On je sve jači i već to liči na stvarnost a ne na slatku fatamorganu. Čamac se približi i neko povika : Evo stižemo u pravi čas. Penjite se brzo gore !! To je bio moj prijatelj sa dva čuvara plaže koji su nas, na njegovu uzbunu, spazili durbinom kad smo ušli u njihov vidokrug. Cetinjski pošteno, prvo su podigli nju, pa onda mene: – Šta ste uradili, ne znate, tamo na plaži je velkko iščekivanje kako će sve ovo da se završi. Konačno smo stigli i izašli na pijesak. Prilaze ljudi i njeni roditelji. Gledaju u mene kao da sam ja Gebels. Ti smo saznali da je naša drama trajala tri sata… Padoh od umora i desetak minuta ostadoh potpuno miran. Onda ustadoh, vratila mi se snaga, dodjoh do Heijke i rekoh joj : – Ja odoh do sobe da se pakujem, a ti ako hoćeš, dodji da popijemo po čašu i proslavimo ovaj dan. Nisam čekao odgovor, jer sam želio da saznam zašto me „numerisala“ tog jutra. Stigao sam u sobu, otpio kap viskija i stavio džezvu da skuvam kafu. Imao sam grijač koji mi je poklonio Miša Talj na Olimpijadi u Lucernu 1982. Uključih ga u struju i počeh da pripremam stvari za pakovanje. Voda je brzo provrela i u tom trenutku pokuca neko na vrata. Ili je sobarica, ili Heijke, pomislih i naglo ustadoh da otvorim vrata. Užas ! Sapletoh se iščupah grijač iz džezve. Ključala voda mi poleti na ruku, a grijač me opeče po prstima. Šta uradih, Bože dragi, uzviknuh i požurih prema vratima. Heijke je strpljivo čekala. Pokazah joj šta sam napravio i rekoh da sadje sa mnom do kuhinje. Tamo sam zatekao dvije kuvarice i kad vidješe moju ruku, brzo uzeše neko ulje, namazaše opečena mjesta i dodadoše soli da izvlači toplotu. Onda isjekoše tanke kriške krompira da to ublazi bol i zamotaše mi ruku salvetom.
Poslije sat vremena bilo mi je lakše i izašao sam da ispratim Heijke. Stigao je autobus da ih vodi do tivatskog aerodroma. Poljubismo se prvi put i ona izvadi iz tašne jedan privjesak : – Evo Bonja, da te ovo podsjeća na ovaj srećan dan i neka ti stalno donosi sreću. – Hvala ti – rekoh – bilo je strašno uzbudljivo, imali smo sreću. Ugodan let! Zbogom.
Odletio sam u Beograd. Turnir je počeo i moj kolega, velemajstor, vozio me svakog dana na partiju. Nijesam mogao da mu ponudim pare za gorivo, možda bi se čak uvrijedio, ali se sjetih da mogu njemu da dam onaj privjesak jer ja nijesam imao tada auto. To je bio jedini dan kad on nije došao, već mi je javio preko recepcije da će doći službeni auto za mene. Izvadio sam privjesak iz torbice gdje su bile stvari za brijanje, stavio ga u džep, i vožač me doveo u Rakovicu. Preko puta mene bio je madjarski velemajstor Farago. U oštroj partiji on je povukao rižičan potez i odmah otišao u toalet. Ja sam odgovorio još oštrije i baš kad sam se spremio da ustanem, puče neko staklo u blizini i poprskaše komadi na sve strane, uz jeziv prasak i vrisak nekih žena. Okrenuh se i vidjeh kako dva čovjeka vode krvavog Faraga da mu ukažu prvu pomoć. Zamislio se Madjar i nije vidio da su vrata staklena – zatvorena, pa je udario glavom i to je proizvelo onaj stravičan šum. Došla su kola hitne pomoći i odvela ga u bolnicu. Poslije dva dana smo nastavili partiju i ja sam pobijedio.
Ali, prije toga, sreo sam kolegu kojem sam namijenio privjesak i predao mu ga, ali bez ikakve priče Tako sam se konačno oslobodio Heijke i više je nikad nijesam vidio.
Iste godine, u decembru, igrao se turnir u Titogradu. Nastupio je i Talj. Kad smo završili našu partiju i remizirali, ispričao sam mu ove dogadjaje, najvise zato da sazna kako je zavrsio njegov grijač. Sve je pažljivo saslušao, povukao duboko dim, izbacio nekoliko kolutova, pa nagnuo dobar gutljaj domaće loze, koju mu je neko donio na poklon. Najzad reče: –
Koliko sam ja shvatio, Božidar, ti si izgorio u vatri borbe da osvojiš damu, ali ti je ona iskliznula u komplikacijama u cajtnotu. A Farago je bio kolateralna šteta !!

(nastaviće se)

(Preneseno sa fejsbuk stranice velemajstora Božidara Ivanovića)

Оставите одговор