Mikelanđelovi soneti
Osam mjeseci kasnije, početkom jula 2011. godine, posjetiću „Zeleno ostrvo“ (l’isola verde), kako ostvljani, ne bez ponosa, zovu Iskiju. Sunčano jutro, ponovo sam u tramvaju jedinici, ovog puta u ugodnom društvu majke i kćeri iz Engleske. Upoznali smo se nakon kratke konverzacije, radosni, što uskoro stupamo na tlo rajskih ostrva. Tipovao bih da su Grkinje, zbog tamnije puti i kestenjaste kose. Gospođa je lijepo obučena, dostojanstvenog držanja, kći na početku dvadesetih godina, sa dugom kosom i tamnosmeđim očima. Prvi put putuju na Kapri.
Moja je velika želja da posjetim glasovito ostrvo, jedno od najljepših na svijetu. Kultno mjesto magnetske privlačnosti. Putujem na Iskiju dva dana prije turnira, samo zbog ideje da vidim “Plavu pećinu” (Grotta Azzurra) i druge znemenitosti Kaprija. „Plavu pećinu“, sa neobično lijepom, azurnom bojom mora, „otkrio“ je pruski pjesnik i slikar Avgust Kopiš (1799-1853), tokom kupanja sa slikarom Ernstom Friesom. Za pećinu dugu 56 metara, široku 30, sa visinom svoda 15 metara i visinom ulaza samo 1,3 metra, znali su još u antičkom Rimu. Tek nakon Kopiševog nadahnutog opisa „Plava pećina“ postaje široko popularna turistička atrakcija, amblem Kaprija.
Možda me posluži sreća da uživam u neobičnom pogledu sa terase vile „San Mikele“, smještenoj visoko iznad mora. Šveđanin Aksel Munte, zvanični ljekar i prijatelj kralja Gustava V, vrsni poznavalac istorije umjetnosti, filozofije i književnosti, izgradio je vilu uz pomoć mještana. Vila nije tako velika, ali pruža mnogo draži. U putopisu „Vila San Mikele“ piše o veličanstvenim zalascima sunca:“Duša traži više mesta od tela“. Matvejević bi rekao:“Na Mediteranu duh stari sporije od tijela“. („Mediteranski brevijar“)
Silazimo sa tramvaja i krećemo prema luci “Molo Beverello”, odakle isploljavaju brzi brodovi za Kapri. Kažem djevojci da ću putovati iz susjedne luke “Porta di Massa”, Velika gužva, pozdravljamo se, zatim majka i kći odlaze da kupe kartu. Lagano se udaljavam, iznenada me sustiže simpatična Engleskinja. „Imate brod za Iskiju i odavde“. Lijep gest, posmatram je sa zahvalnošću, ali se naši putevi, ipak, razilaze.
Dugo sam čekao brod čitajuci novele Elia Vittorinia. U 12:55 otplovio je brod za Kapri, sat kasnije otisnuli smo se prema morskoj pučini. Udaljavajući se od Napulja, posmatramo obrise grada i Vezuv u daljini. Zatim, skrivena ostrva pored kojih plovimo i neobične nijanse blago talasastog mora. More, u svom najzanosnijem izdanju!
Nisu putovanja brodom uvijek ovako idilična. Sjećam se plovidbe od Livorna do Bastije, kada se brod toliko ljuljao da smo bili prikovani za stolice, ili strahovite bure na liniji Dubrovnik-Bari. Brod je krenuo iz luke sa 3,5 sata kašnjenja; tada i nikad više, savladala me morska bolest.
„Ime bura starije je od Homera. Dolazi iz mezopotamskog Buriash, boga oluja gorštačkih Kasita koji su sišli na Eufrat i Tigris kako bi osvojili Babilon. Bilo bi loše da je nema. Prevrće more poput gruda zemlje. Bez nje bi Mediteran, koji je zatvoren sa svih strana, istrulio, bez kisika. Isto čine maestral u Tirenskom moru i meltemi u Egejskome. Zbijaju se u klance između planina, oru more i sve se regenerira“. (Paolo Rumis-„Odavde do Lepanta“) Dešavalo se da valovi tokom plovidbe na relaciji Ankona-Split dostignu visinu sedam metara!
„More je prastari jezik koji ne umijem odgonetnuti“, pisao je Horhe Luis Borhes. („Plovidba“-zbirka „Blizak mjesec“)
Neposredno prije uplovljavanja ugledasmo „Castello Aragonese“ („Aragonski zamak“). Zamak je sagradio Hijeron I od Siracuse 474. godine p.n.e. na jednoj velikoj stijeni. Istovremeno su sagrađena dva tornja da bi se pratilo kretanje neprijateljske flote. Godine 1441. Alfonso V od Aragona spojio je stijenu s kopnom kamenim mostom koji je zamijenio dotadašnji drveni, te utvrdio zidove zbog odbrane od pirata. U 16. vijeke tu je živjela italijanska renesansna pjesnikinja Vitorija Kolona, markiza od Peskare. Kada se 1536. godine vratila u Rim, susreće šezdeset jednogodišnjeg Mikelanđela Bunarotija. Među njima je, sasvim neočekivano, planula velika, platonska ljubav. Genijalni umjetnik posvećuje joj neke od svojih čuvenih soneta.
„Zlo od koga bježim, dobro kom se nadam,
božanska gospo, u tebi se skriva,
umjetnost suprotna mojoj želji biva,
ugrožava smrt me i zbog toga stradam“.
(iz 60. soneta)
Jedan sonet posvetio je zemaljskoj i nebeskoj ljubavi, misleći na markizu.
„Ljubav budi dušu i daje joj krila,
ne pružajući strasti visok let;
pa svome tvorcu, u sjajniji svijet
diže se ona laka kao svila“.
Ovakva ljubav teži ka visini,
gospo, nije zemna; njoj je krepost kula
i mudrost joj srce sve stalnijim čini“.
Oko 1700. godine, na nevelikom prostoru „Aragonskog zamka“ živjelo je 2000 porodica. U naše vrijeme, najposjećeniji je spomenik na ostrvu. Zatim plovimo blizu obale. Iznenada, između dva šumovita brda, ukaže se mala luka i lijep gradić u daljini. Uživam u ljepoti, sluteći da me očekuju još raskošniji prizori!
Velemajstor Milan Draško
(Kraj serijala)
Nadam se da su svi čitaoci kao i ja uživali u ovom putopisu velemajstora Milana Draška, našeg već poznatog pisca šahovskih putopisa. U ovom tekstu čak i više od prethodnih ima svega: istorije, književnosti, filma, muzike, ali i putopisnih detalja. Ipak, kao umjetnički izraz je daleko više od samog opisa turnira u Pozitanu, jer se autor otisnuo u prostore subjektivnog i doživljajnog, odnosno vlastitog i ponudio ličnu sliku proživljene stvarnosti sa čestim reminiscencijama, kao i odlascima u druge umjetničke izraze. Čitaoci su mogli da pogledaju zanimljive partije turnira u Pozitanu, ali i plove zajedno sa autorom po azurnom moru Mediterana, uživaju u sonetima…Zahvaljujem još jednom velemajstoru Milanu Drašku na divnom tekstu koji će ući u novu knjigu ovog autora.
Goran Tomić, urednik Šah mat liste



