Velemajstor Milan Draško: Pozitano (šesti nastavak)

Napuljska oluja

Dok je trajao turnir u Pozitanu, gospodin  Mario Marinjolo (Miragliuolo) uputio je ljubazan poziv Naumkinu i meni da budemo gosti u njegovoj kući na ostrvu Iskija. Mario je organizator Opena u gradu Forio, koji se tradicionalno održava u julu. Čuvena gostoljubivost italijanskog juga; Mario me zove u goste, iako se do sada nismo vidjeli!

„Italijanci su tako prijatni i veseli k stranima, kao što je nebo k njima“ (Iz Njegoševog  pisma Dimitriju Vladisavljeviću, Napulj 1851.godine).

Nakon lijepog iskustva u Pozitanu, pohodiću glasovita ostrva oko Napulja; Iskiju i Kapri. To mi je bio plan. Između rta Misena i Iskije smješteno je treće značajno ostrvo Napuljskog zaliva,  Pročida, sa bogatom istorijom koja seže u antička vremena. Istoimeni, živopisni grad,  glavno je sjedšte opštine, u čiji sastav ulazi i manje ostrvo Vivara. Pločida je poznata i kao česta inspiracija za romanopisce.

Roman „Arturov otok“, italijanske književnice  i pjesnikinje Elze Morante, odvija se na ovoj pozornici. Đerđ Lukač je njeno pisanje nazvao najboljim u Evropi, poslije Tomasa Mana.  Za ljubitelje literature značajajan je njen odnos sa italijanskim modernim klasikom Albertom Moravijom. Upoznali su se 1936. godine, a vjenčali pet godina kasnije. Zbog njenog jevrejskog porijekla morali su pri kraju rata bježati iz Rima, koji se nalazio pod njemačkom okupacijom. Razveli su se 1961. što se loše odrazilo na karijeru i psihu spisateljice. Čak je pokušala  samoubistvo, 1983 godine. Sve je više onih koji smatraju da je bolešljiva Sicilijanka bila bolji pisac od muža. Podgoričke „Vijesti“ su, u okviru edicije XX vijek, objavile  njenu knjigu „Istorija: sablazan koja traje već deset hiljada godina“.

Romane Alberta Moravie čitao sam sa zadovoljstvom, gledao ekranizaciju „Rimljanke“, sa raskošnom Frančeskom Delerom u glavnoj ulozi. Takođe i potresni film „Dve žene“ („Ćoćara“), sa  Sofijom Loren i Žan Pol Belmondom, koji je režirao Vitorio de Sika (1960.).  Sofija Loren je ovjenčana nagradom Oskar, prvim koji je dodjeljen za glavnu ulogu u filmu koji nije na engleskom jeziku. Za Moraviju je neko rekao ili napisao da je otmjen, aristokratski pisac. Čitajući „Dosadu“, „Agostino“, Ravnodušne ljude“, „Konformist“, osjetio sam da me njegov stil opušta i uznosi u neku drugu dimenziju. Rado sam čitao njegove knjige  na turnirima.  Istina, kratke pripovjetke „Rimske priče“ nisu ostavile naročit utisak.

Ostrvo Pročida povremeno je posjećivao rusko- američki pjesnik  i esejista, nobelovac (1987), Josif  Brodski. Svoje oduševljenje izrazio je kratkom pjesmom. Upečatljivi su  završni  stihovi njegove glasovite, „Ljubavne pjesme“.

„Da voliš vulkane, ja bih lava bio,

u erupciji skrivenoj koja ne prestaje.

A da si mi žena, ja bih te volio,

jer Crkva razvod nikad ne priznaje“

Poznati pisac i novinar, Muharem Bazdulj, efektno završava tekst o Brodskom. „Šta učiniti kad se fantazija ostvari, kad se ljubav s poetskih visina spusti u svakodnevnicu života? Odgovor Brodskog je genijalan, jer je istovremeno i banalan i duhovit; zapravo sam odgovor je banalan, ali je obrazloženje duhovito. Kao u onoj čuvenoj pošalici Umberta Eca prema kojoj (post) moderan čovjek nije u stanju bilo kome da iskreno kaže „Volim te najviše na svijetu“ i da, u najmanju ruku, stvar mora ironizirati pa eventualno reći „Volim te najviše na svijetu, kako bi rekla Barbara Cartland. Brodskom treba autoritet Crkve da podeblja izjavu ljubavi. Pronašavši (makar i ironično) razlog za trajnu ljubav u Crkvinom protivljenju razvodu, pjesnik može poetizirati i onu vrstu ljubavi koja se najteže uklapa u pjesmu, može, dakle, poetizirati i bračnu, svakodnevnu ljubav“.

Putujemo vozom Sorento-Napoli,  počinje kiša uz jak vjetar. Stižemo na stanicu Napoli Centrale i izlazimo na Trg  Garibaldi. Žurimo prema tramvajskoj stanici koja se nalazi blizu velikog spomenika Đuzepeu Garibaldiju, da bi stigli u luku “Porta di  Massa”. Fide majstor Grigorij Selecki,  već godinama stanovnik Napulja, želi da nam pomogne. Igrao je dobro u Pozitanu, makar nakratko odagnao  brigu za egzistenciju i nostalgiju za  Ukrajinom. On je iz malog mjesta, 200 kilometara od Lavova.

Tramvaj broj jedan vozi nas desetak minuta do luke, kasno je, oko 22 sata. Bjesni oluja.  Približavajući se luci shvatamo da se nešto dešava, uskoro nas obavještavaju da je brodski saobraćaj obustavljen! Sjedimo pokisli  i rezignirani, Mario zove Naumkina i govori  da je na ostrvu  stravično nevrijeme. Nisam očekivao da će susret sa čudesnim gradom biti  ovako tegoban. Osoblje u luci upućuje nas prema izlazu, jer se luka zatvara do ujutro. Povratak na željezničku  stanicu još je traumatičniji; trčimo po jakoj kiši, kisnući do gole kože. Preskačemo vreće sa smećem; zar smo zaista u jednom od najljepših italijanskih gradova?!  Iznenada, sasvim refleksno, pokušavam se skloniti ispod neke strehe, iako to  više nema efekta. Zbog loše vidljivosti udaram glavom u gvozdenu šipku! Svici mi igraju pred očima dok se prisjećam izreke: “Vedi Napoli e poi muori”!

Velemajstor Milan Draško

(sutra nastavak)

Оставите одговор