Velemajstor Milan Draško: Notr Dam (Prvi nastavak)

„Nigde na svetu nije ovako duboka voda i ovako široko nebo. Veliki vrtovi u kojima cvetaju svetiljke, zelene, žute i crvene; njino svetlucanje u vodama, polako diže ceo Pariz u providan, jutarnji zrak. Kiša se jedva oseća. Prvi tramvaji prolaze. Daleko, u stajaćoj, širokoj vodi, suro kao neka galija čuvarica u luci, sa svojim crvenim svetiljkama, ljulja se ostrvo Pariza, sa starim zidovima i gotskim kulama. Nad Notr Damom se vedri, trepere pobledele zvezde, kao iskre bežičnog brzojava. One javljaju da dolazi proljeće” (Miloš Crnjanski „Pisma iz Pariza“).

Užasna drama sinoć je potresla čitav svijet. Čuvenu katedralu, dragulj francuske i svjetske baštine, gutao je jezivi požar. Osamsto pedeset godina istorije, kulture i hrišćanstva iščezavalo je pred očima zapanjenih Parižana. Nakon osmočasovne borbe vatrogasaca, spašeni su znamenita, zapadna fasada, vjerske relikvije i neprocjenjiva umjetnička djela. Spriječeno rušenje glavnog zvonika. „Ono što se desilo večeras očigledno je užasna drama. Ovo je naša istorija i ona gori. Notr Dam je naša književnost, deo naše psihe, mesto svih naših velikih događaja, naše epidemije, ratovi, naša oslobođenja, epicentar naših života“(francuski predsjednik Emanuel Makron-AFP).

Tekst je mali prilog sveopštoj potištenosti i zatečenosti jučerašnjim apokaliptičnim slikama. Već 24 sata osjećam neku smušenost, potresenost, rasijanost. Ovo je, prije svega, odraz saosjećanja.

Izlazeći iz restorana „Kluni“, u kratkoj, kosoj Ulici Dante, ugledah nešto blisko, drago, fascinantno! Katedrala Notr Dam, obasjana slabim suncem, izaziva neobično uzbuđenje. Priviđaju mi se Kvazimodo i Esmeralda, dvije cipelice koje se pronalaze nakon mnogo godina. Dirljiv trenutak sreće, varljive i kratkotrajne! Viktor Igo je maestralnim istorijskim romanom „Zvonar Bogorodične crkve“ približio katedralu čitaocima, učinio je prisnom. Kada je Igoov roman objavljen (1831.) bila je neizvjesna dalja sudbina katedrale, zbog dramatičnih oštećenja  tokom Francuske buržoaske revolucije. Pariske vlasti su čak namjeravale da je sruše, čemu se Igo žestoko protivio. Roman velikog francuskog pisca dao je veliki podsticaj njenoj obnovi.

Popularnosti katedrale doprinio je i istoimeni film sa Entoni Kvinom i Đinom Lolobriđidom u glavnim ulogama. Posebno su nježne i lijepe završne scene. Notr Dam je predstavljao izvor  inspiraracije za slavnog impresionistu Kloda Monea. Njegove slike motivisane katedralom nalaze se u francuskom nacionalnom muzeju Orsej.

Prelazeći „Pont au Double“, na Seni, pridružujem se brojnim turistima na platou ispred katedrale. Mlade Španjolke plešu kao u njihovoj seriji “Korak naprijed”, stvarajući vedru atmosferu.

Notr Dam, najpoznatija gotička katedrala, posvećena Blaženoj Djevici Mariji, sagrađena je na ostrvu Site, najstarijem dijelu Pariza.Na mjestu gdje je danas Notr Dam, ranije je stajala romanička katedrala. Romaničkoj katedrali prethodila je prva hrišćanska crkva u Parizu, bazilika „Saint-Etienne“,sagrađena oko 528. Gradnja katedrale Notr Dam  počinje 1163. a dovršena je tek 1345. godine, kao prvo remek djelo gotičke umjetnosti. Zauzima površinu 6650 kvadrata,a na njoj se nalazi 2230 statua. Tokom duge istorije u  katedrali je krunisano 25 francuskih kraljeva, od Luja VIII, 1223. do Šarla X, 1825.godine.

Satima krstarim Parizom, kao u zanosu, sve je ovdje jedinstveno i neponovljivo. Kruna posjete nesumljivo je susret sa Notr Damom. Uspijevam da napravim fotografiju katedrale dok je obasjavaju posljednji sunčevi zraci i daju neobičnu boju.

“Kako je lepo Sunce kad zasja preko tla
i praskom svog jutarnjeg pozdrava sve nas plavi!
-Blažen  ko može da ga zaljubljenički zdravi
i kad zalazi, slavno, blistavije od sna!

Šarl Bodler-“Romanticni zalazak sunca”

Posmatrao sam kako se gasi jedan zanosno lijep dan. Na trgu Sen Mišel pale se svijetleće reklame, Sena dobija drugačije nijanse. Peruanski nobelovac Mario Vargas Ljosa dočarava ljepotu večernjeg susreta s katedralom, u knjizi „Avanture nevaljale djevojčice“.

“Pokušao sam da je razonodim, i odveo sam je da vidi katedralu, prizor koji svih godina koliko sam u Parizu nikada nije prestajao da me očarava. I te noći više nego ikada. Jedna slaba svetlost s blagom ružičastom aurom kupala je zidove Notr Dama. Ta masivna građevina delovala je lako zbog savršene simetrije njenih uravnoteženih delova koji su se brižljivo održavali kako se ništa ne bi odvojilo ni popustilo. Istorija i pročišćena svetlost ispunjavale su tu fasadu aluzijama i odjecima, slikama i pričama. Bilo je mnogo turista koji su se slikali. Je li to bila ona ista katedrala koja je bila poprište toliko vekova francuske istorije, ona ista iz romana Viktora Igoa koji me toliko oduševio kad sam ga, kao dete, u Mirafloresu pročitao u kući moje tetke Alberte? Bila je ta ista i druga, uvećana mitologijama i novijim događajima. Prelepa, ostavljala je utisak stabilnosti i trajnosti, kao da je utekla od izrabljivanja vremena”.

Odlazim prema metro stanici „Les Halles“, u blizini  centra Žorž Pompidu, popularnog Bobura. Pored rijeke su promicale tamne siluete ljudi, pravi je trenutak da se sjetim Henrija Milera i maestralnog opisa.

„Lutao bih noću uz Seinu, lutao i lutao silazeći s uma od ljepote prizora, od stabala koji se naginju nad vodu, od slomljenih slika u vodi,od šuma struje pod krvavim svjetlima mostova“. („Rakova obratnica“)

Velemajstor Milan Draško

(Sutra nastavak)

Оставите одговор