Ekstravagantni Dali
„Ali Pariz je načuo kako je jedan nov slikar otkriven u Španiji. Na prolasku kroz Barcelonu Pikaso je video moju „Ženu s leđa“ i veoma je pohvalno govorio o njoj. Povodom toga dobio sam jedno pismo od Paula Rozenberga, koji mi je tražio fotografije slika. Ja ih namerno nisam poslao. Znao sam da ću, onoga dana kada budem stigao u prestonicu, steći vlast. Prvi put sam boravio nedelju dana u Parizu u društvu tetke i sestre. Taj boravak je bio obeležen trima značajnim posetama;Versaju, Muzeju Greven i Pikasou. Sa Pikasom me je upoznao Manuel Anhelo Ortiz, slikar kubista iz Granade, s kojim sam se upoznao preko Lorke. Kada sam stigao kod Pikasoa u ulicu La Besi, bio sam toliko uzbuđen i pun poštovanja kao da idem na audijenciju kod pape.- Došao sam k vama pre Luvra-rekao sam mu.-I niste pogrešili-odgovorio je“. („Ja sam genije“- Salvador Dali)
Muzej predstavlja najveću evropsku kolekciju Dalijevih radova (više od 300). Dominiraju skulpture i gravire. Znamenita djela su svakodnevno dostupna pogledima ljubitelja umjetnosti. Prilikom obilaska mozete slušati snimljen Dalijev glas, što daje dodatnu draž. Ulaz košta 11 eura, za djecu do 8 godina, besplatno.
Dalijeva slika “Snail and the Angel“, izložena u njegovom muzeju na Monmartru
U knjizi “Ja sam genije”, koja je dio obimne autobiografije “Tajni život Salvadora Dalija”, čitam o posvećenosti umjetnosti i slavi koju prati depresija. Neobičan je dio o Dalijevim napadima smijeha.
Zbog poticanja studentskih demonstracija protiv osrednjih slikara kakvi su bili Dalijevi profesori, izbačen je s akademije. Stiže u Pariz 1926. godine, gdje dostiže svoju umjetničku zrelost. Uključuje se u umjetnički pokret koji će kasnije, zahvaljujući Daliju, postati karakterističan i svjetski poznat. Slava nije došla preko noći, suočavao se sa finansijskim problemima, pesimizmom.
„Često sam išao u Luksemburški park… Sedeo sam na klupi i plakao…“
Dalijevo drugo putovanje u Ameriku i izložba u Londonu donose mu veliki uspjeh i popularnost.
„Na mene se spustila kiša ekstravagantnih ponuda. Svi ti znaci da je sve pošlo nabolje, trebalo je da me oduševe. Umesto toga, postao sam žrtva neke neizrecive depresije. Želeo sam, i to što brže, da se vratim u Španiju… Znam da je moja slava tu, zrela kao smokva sa Olimpa. Nemam nikakav drugi razlog za brigu. A ipak, taj nemir raste a ja ne znam ni kud ide ni odakle dolazi.
Preko dana, kukavički, sam trčao da se sklonim među ribarima koji su čekali prestanak tramontane. Priče o njihovim nesrećama pomalo su me oslobađale mojih opsesija. Ispitivao sam ih o njihovom strahu od smrti. Oni ga nisu poznavali. Donosio sam flaše šampanja i mi smo ih pili na plaži jedući morske ježeve. Gala, dođi, donesi mi jastuk i čvrsto mi stegni ruku. Verujem da ću zaspati. Manje sam uznemiren. Zaspao bih najzad, usred tihih razgovora i snažnog mirisa ovih ribara sa homerovskim dušama. Gala se naginjala nad moj san, zabrinuta zbog mog vaskrsenja. Kao lutka leptira bio sam se obavio svilenim prostirkama svoje mašte. Trebalo ih je iscepati da bi se pojavio paranoični leptir mog duha, izmenjen, živ i stvaran”.
Nježno opisuje opčinjenost Galom, suprugom francuskog pjesnika Pola Elijara.
„Na plaži sam pošao u susret prijateljima, ali u trenutku kada je trebalo da kažem Gali dobar dan, protresao me je takav nastup smeha da nisam mogao izustiti ni reči. Nastupi su se ponavljali svaki put kad mi se ona obraćala i kada je trebalo da joj odgovorim. Pomireni s tim, moji prijatelji su izgledali kao da kažu:-Tu smo. Sad će to potrajati opet čitav dan. Provodili smo vreme besno bacajući kamenje u vodu. Naročito je Bunjuel bio razočaran, jer je došao u Kadakes da sa mnom radi na novom scenariju.
A ja, želeći sve više da uzdržim svoju ludost, samo sam mislio na Galu, obasipao je pažnjom i samo na nju usredsredio misli. Pošto nisam mogao da govorim sa njom, zasipao sam je ljubaznostima, donosio joj jastuke, čašu vode, premeštao je da bi bolje videla pejzaž. Da sam mogao, hiljadu puta bih joj skinuo i obukao cipele. Kada bih uspeo, u šetnji, da makar za trenutak dodirnem njenu ruku, sav bih uzdrhtao i činilo mi se kao da oko mene pada kiša zelenog voća; kao da sam, umesto Galine ruke, pre vremena otresao još nežno drvo svoje želje. Gala, koja je sa jedinstvenom intuicijom videla sve što se u meni pojavljivalo kao “reakcija”, nije videla da sam ludački zaljubljen u nju. Nazirala je u meni poluludog genija sposobnog za veliku moralnu hrabrost. I pošto je i ona želela nešto, svoj sopstveni mit, počela je da veruje kako sam ja jedini sposoban da joj ga stvorim”.
Imao je samo 17 godina kada je naslikao „Autoportret s Rafaelovskim vratom“. Najslavnija Dalijeva slika je „Postojanost pamćenja“ (1931.).
„Postojanost pamćenja“
Labavost i mlitavost obješenih glatkih satova briljantan je koncept. Na toj slici slikovito prikazivanje dostiže ono što se nalazi u podsvijesti. I sam Dali prisutan je na slici i to u prikazu uspavane glave. Veliki broj Dalijevih djela sadrži optičke iluzije. Godine 1936. učestvuje na Međunarodnoj londonskoj nadrealističkoj izložbi, na kojoj je govor održao u ronilačkom odijelu, a osim toga nosio je i bilijarski štap. Sa sobom je na podijum doveo dva ruska hrta. U Veneciji je 1961. premijerno izveden „Balet o Gali“, s libretom i scenografijom koje je napravio sam Dali.
Šta se krilo iza nadimka Gala, ko je, zapravo, bila muza pisaca i umjetnika i dugogodišnja saputnica Salvadora Dalija? Elena Ivanovna Diakonova rođena je u Kazanu (Tatarstan, Rusija). U djetinjstvu se družila s Marinom Cvetajevom. U devetnaestoj godini oboljeva od tuberkuloze i liječi se u jednom švajcarskom sanatorijumu, gdje upoznaje dvije godine mlađeg Francuza, Ežena Pola Grandela. Niko još nije slutio da će zbunjeni, romantični momak postati jedan od najvećih pjesnika francuskog nadrealizma – Pol Elijar. Rađa se velika ljubav koja će godinama trajati. Gala je jednom napisala da je zaljubljena „do ludila i histerije“. Živjeli su u srećnom braku, dok Gala nije započela romansu sa najboljim Polovim prijeteljem, slavnim nadrealistom, Maksom Ernestom. Elijaru je čitavog života bilo najvažnije da Gala bude srećna, pa njih troje zajedno iznajmljuju vilu nadomak Pariza. Ona ih obojicu obožava, a Elijar u to vrijeme piše poemu „Ne dijeliti više“. On pati tiho, u sebi, i odlazi na put oko svijeta.
U ljeto 1929. godine Elijar, Gala, španski režiser Bunjuel („Andaluzijski pas“) i grupa nadrealista stižu u malo katalonsko ljetovalište Kadakes, Daliju u goste. Dali i Elijar bili su veliki prijatelji. To ljeto za Dalija je značilo rađanje ljubavi na prvi pogled. Desio se susret sa onom koja će biti njegov smisao do kraja života. Gala je imala 36, Dali 25 godina. Proveli su pune 53 godine zajedno.
Gala i Dali
Pol Elijar ostaje opčinjen Galom, iako svjestan da njeno srce sada pripada drugom. Posljednje pismo uputiće joj četiri godine prije smrti. (1952)
Nadimak Gala dao joj je Dali, kad su se upoznali. Bila je oslonac i inspiracija velikog umjetnika.
Dalijeve muze u zrelim godinama postaće Amanda Lir, multimedijalna francuska umjetnica, koja je najveću slavu postigla kao pjevačica i Mija Farou, američka glumica i humanitarka. Amanda je sedamdesetih godina bila „Disko kraljica“sa milion prodatih albuma. Pjesma „Follow me“ izuzetno popularna u Njemačkoj i Italiji. Živjela je sa Dalijem petnaest godina. Gala počinje da živi nezavisno od Dalija i sve češće odlazi na putovanja sama. Neskriveno zavodi mladiće, ulazeći u otvorene afere. Dali je uvijek govorio kako je to divno i kako ga fascinira, što je jedna stara žena i dalje sposobna da zavodi mlade. Nije prestajao da je voli.
Amanda je napisala knjigu „My life with Dali“.
Imala je specifičan, najdublji ženski glas (alt), što je bio povod za priče da se rodila kao muškarac, pod imenom Alen Tapp. Po toj verziji Dali je platio operaciju promjene pola. (Kazablanka 1963.)
Mija Farou ostvarila je najpoznatiju ulogu u filmu „Rozmarina beba“, koji je režirao Roman Polanski. (1968) Dugo je živjela s Vudi Alenom, američkim režiserom, piscem i glumcem, četverostrukim dobitnikom „Oskara“, što je rezultiralo velikim brojem zajedničkih projekata. Glumila je u više od 40 filmova osvajajući brojne nagrade, među njima i Zlatni Globus. Nedavno sam pronašao pomalo otkačenu izjavu Mije Farou o platonskoj ljubavi s Dalijem.
„Ručali smo na krilima leptira i obilazili New York sa sakupljačima smeća. Seks je smatrao previše nasilnim, baš kao i tuširanje“.
Gala je za Dalija zauvijek ostala nedostižna boginja, majka i vodilja, spas i utočište. Umire 1982. u osamdeset osmoj godini. Dali je preminuo u Tore Galaeti 23. januara 1989. godine od prekida rada srca, dok je slušao svoje omiljeno djelo, Vagnerovu operu „Tristan i Izolda“.
(Sutra nastavak)
Velemajstor Milan Draško


