Svi putevi vode u Dubaji
Naša bivša reprezentativka i državna šampionka Ljilja Drljević govori, kao trener u Emiratima i istoričar umetnosti, o kontrastima Dubaija, moćnim ženama, lažnim vrednostima, automatizaciji i dehumanizaciji…
Kada se pomenu Ujedinjeni Arapski Emirati, većina pomišlja iskuljučivo na Dubaji. Iako samo jedan od sedam emirata, čija je zajednička prestonica u Abu Dabiju, Dubaji je simbol Emirata, daleko najvažniji trgovinski i turistički centar, prepun svetskih atrakcija.
Putujući iz daleko manje Fudžaire kroz beznadežno praznu pustinju, nailazimo na betonsku džunglu. Međunarodni sudija i organizator Mahdi Abdulrahim pokazuje nam zgradu od 33 sprata u kojoj je 1986. održana nezaboravna šahovska olimpijada. Kaže: tada je to bila najviša zgrada u Dubaiju, danas je jedna od najnižih … Mahdi je došao iz Irana, iskoristio priliku da dobije državljanstvo Emirata i sve prinadležnosti koje uz to idu dok je još bilo moguće, a danas je najznačajniji organizator.
U raskošnom klubu „šaha i kulture” u Dubaiju zatekli smo velemajstora Anđeliju Stojanović, našu bivšu reprezentativku i državnu šampionku, prezauzetu poslom oko dece koja su se kretala kroz nebrojene prostorije. Druga bivša reprezentativka i državna prvakinja Ljilja Drljević već je bila napustila trenerski rad posle 14 meseci u istom klubu.
Vratila se u Beograd puna utisaka, koje, kaže ne bi mogla da sabere ni za godinu dana, u tri romana. Vrela i vlažna klima, u kojoj se hrana munjevito kvari, a kretanje kroz grad se odvija gotovo isključivo automobilima, nisu glavni razlozi zbog kojih je napustila zanimljiv i dobro plaćen trenerski rad. Oterao ju je način rada u samom klubu u Dubaiju:
– Deca su bistra i radoznala, nekad zainteresovana i vredna, a često nestašna i lenja. Baš kao i sva druga deca širom sveta. Izuzetno vole šah, ali i pored ogromne finansijske podrške klubovima od strane grada odnosno države, generalno za šah u Dubaiju i Emiratima nema mnogo interesovanja i respekta. Talentovana deca često ne nailaze na razumevanje ni u okviru sopstvene porodice, niti u školi, a pogotovo kasnije na studijama, tako da rano napuštaju i usredsređuju se na školovanje. Malom broju najupornijih, na putu napretka, paradoksalno, stoje upravo njihovi klubovi i nezainteresovani odnosno nekvalifikovani treneri, čast izuzecima. U Šahovskom klubu Dubaji rukovodeća je ekipa Egipćana, a direktor (30 godina na vlasti) vodi računa samo o sopstvenim interesima, na štetu zainteresovane dece i eventualno trenera. Mimo kluba, ni jedan igrač ne može na zvanično takmičenje, tako da se njihova šahovska karijera i napredak isključivo vezuju za matični klub, iz kojeg se nikada ne može preći u drugi.
Iako je napustila Emirate pre pola godine, naša šahistkinja redovno prati igru najtalentovanijih đaka, Mohameda Alavadija i Halife Albalušija, a za Ibrahima Ahmeda ne može da prežali što se, zbog odsustva bilo čije podrške, okrenuo fudbalu. Pominje kako je morala sama da se bori da pošalje decu na brzopotezni turnir, par blokova dalje, jer uprava kluba to nije dozvoljavala. Ističući da su to njeni lični utisci, isključivo iz kluba u Dubaiju, govori o kontrastima mentaliteta Emiraćana:
– Prioritet je visoko obrazovanje, često inostrano, a tu prednjače elitni koledži Velike Britanije. Društveni ugled se stiče ponajviše akumulacijom, više titula i novca, a manje znanja i veština. Lažne vrednosti su na ceni. Kao i kod nas uostalom, jedino što je u Dubaiju sve jako prenaglašeno, pa i to. Sveprisutna je vera u napredak, kako lični tako i društveni, ekonomski, a sam grad je odraz tih težnji. Automatizacija i dehumanizacija. Inovacije u arhitekturi i projektovanju su stvar prestiža. U saobraćaju takođe, svako malo se najnovije i najoriginalnije ideje sprovode u delo. Metro pokreće autopilot, a uvode se i automatizovane letelice. Urbanistički, grad je i projektovan tako da se pešačenje po pesku i ogromnim vrućinama svede na minimum. Postoje i lepo uređene pešačke staze odnosno zone ali njih najviše koriste turisti.
Za nas su posebno zanimljivi utisci o ženama u Emiratima, koje se ovde često doživaljavaju kao robinje:
– Devojčice su razmažene i prezaštićene. Majke su svetinja: kao što u našim ličnim dokumentima stoji očevo ime, tamo stoji majčino. Predstavljaju veoma važan društveni faktor, prema njima se ophodi s oprezom i strahopoštovanjem. Žene voze, rade, razvode se, samostalne su u potpunosti i nisu dužne da se pokriju, iako to sve čine kad dovoljno odrastu. Duge široke haljine abaje oblače preko regularne garderobe, a obavezne su i razne varijante vela hidžaba, koji najčešće pokriva samo kosu. U privatnim prostorima i ženskom društvu ne nose ništa od toga, a vole lepu garderobu, cipele, torbe, nakit, šminku i parfeme, kao i da se neguju i doteruju kao i sve druge žene širom sveta. Srdačne su i opuštene, često vesele i brbljive, sve suprotno od ustaljenih predrasuda o ženama Bliskog istoka.
Kraj kompozicije od šerpi i lonaca koja odslikava „opsednutost hranom”.
Sa šahistima iz Dubaija na turniru u Paraćinu. Dole, Ibrahim Ahmed, sa figurama u kosi, nije našao dovoljno razumevanja za šah pa se posvetio fudbalu.
Foto Lična arhiva
Kao diplomirani istoričar umetnosti, Ljilja Drljević je mogla da radi u Dubaiju i u svojoj struci, ali je ljubav prema šahu prevagla. Ipak je iskoristila priliku da u novosagrađenom grandioznom Luvru u Abu Dabiju (sa otkupljenim pravima od pariskog Luvra) prvi put vidi radove Marsela Dišana, Marka Rotka i drugih umetnika zbog kojih je planirala da putuje u SAD. Galerijski ponos Abu Dabija već je otkupio radove Da Vinčija, Gogena, Van Goga i Matisa, u projektu čiji su početni troškovi blizu dve milijarde dolara. Naša šahistkinja je, međutim, izabrala fotografiju kraj kompozicije domaće umetnice, sačinjene od zadnjih strana lonaca i šerpi, kao primer maštovitosti žene iz sveta „opsednutog hranom”…
Marjan Kovačević
Idućeg ponedeljka: Karavan putuje za novcem
(Preneseno iz POLITIKE)

