Turnir u Wijk aan Zee-u bio je oproštajni nastup velemajstora Kramnika
Vladimir Kramnik: “Nisam ostavio šah, već samo profesionalni šah”
Trostruki svjetski šampion, dvostruki dobitnik “Oskara”, trostruki olimpijski šampion, pobjednik Svjetskog kupa…Jedan od najvećih savremenih šahista najavio je da će se povući iz profesionalnog šaha na kraju turnira Wijk aan Zee. Sa Vladimirom Kramnikom su razgovarali Marina i Sergej Makaričev
-Vladimire, vijest da napuštate šah je uzbudila čitav šahovski svijet. Koji je razlog za tu odluku? Imate samo 43 godine – po šahovskim standardima to nije mnogo, još dugo ste mogli da igrate i pobjeđujete?
Vladimir Kramnik-Nikada nisam skrivao da ću posle četrdesete godine završiti sa igranjem. Ako pročitate moje prethodne intervjue, vidjećete da sam u više navrata govorio da ako izgubim motivaciju, ako ne mogu da igram tako zanimljivo kao ranije, onda… Uglavnom, to sam jasno osjetio posle turnira kandidata (prošlog proljeća –N.G), da ovaj trenutak dolazi. Još tokom ljeta sam odlučio da odem, ali sam na jesen shvatio da će moj oproštajni nastup biti turnir u Wijk aan Zee-u. To je bio poslednji ugovor koji sam potpisao. Tokom turnira nisam želio da privlačim previse pažnje na sebe, pa sam odlučio da objavim moje povlačenje odmah posle Wijk aan Zee-a.
– Na našem You Tube kanalu su zapisi vaših navijača u kojima vas nazivaju najvećim i žele da se vratite šahu. Koji je glavno razlog vašeg odlaska?
Vladimir Kramnik-Osjetio sam da ne mogu da dam svoj maksimum. Kao i ranije, ja zaista volim šah, ali sam odjednom počeo da osjećam da me rezultat igre prestao da brine kao što je to bilo još nedavno. A sa ovakvim stavom, da sportski rezultat nije previse važan, ja se jednostavno nisam mogao da koncentrišem dok sam igrao! Iako ovo može da izgleda kao pokušaj opravdanja, ja sam došao u Wijk aan Zee, a da nisam razmišljao o rezultatu, samo sam želio da igram zanimljiv šah. Međutim, otkrio sam neočekivano da naša podsvjest utiče snažno na naše razmišljanje. Zbog toga što sam rekao sebi: ovo je poslednji turnir, a sportski rezultat nije previse važan, i to je uticalo tako da nisam se mogao da se skoncentrišem dok sam igrao! Stalno sam imao sukob između razmišljanja da ne treba više da igram i želje da dalje igram napete partije. Bilo je očigledno ne-šahovskih momenata. Tako na primjer u poslednjoj partiji u kojoj sam igrao protiv Shanklanda, imao sam najprirodniji potez posle kojeg sam mogao da forsiram remi posle čega bi se rukovali i razišli. Bilo je jasno da ću, odbijajući da to uradim, imati tešku odbranu u završnici, ali sam ja imao potpuno iracionalnu želju da produžim (čak i po cijenu mog poraza) moju poslednju partiju bar jedan sat. I na kraju sam shvatio da u nekom smislu ja sam već prestao da budem profesionalni šahista, budući kada sam donosio tu odluku, bio sam vođen razmatranjima koja su jako daleko od sporta… Ipak, uvijek sam igrao sa punom predanošču. Inače nešto slično se desilo i nekoliko dana ranije u partiji protiv Ananda. Vishy je igrao jako dobro crnim figurama otvaranje i umjesto da jednostavno ograničim borbu i postignem dosadan remi, odigrao sam potpuno sulud potez, iako sam bio savršeno svjestan da ću doći u lošu poziciju. Stvarno sam želio da igram sa Vishy Anandom, mojim starim rivalom i prijateljem sjajnu i zanimljivu partiju. Na neki način to sam uspio…
(nastaviće se)
