Chess.com: Kada su vaši roditelji odlučili da se školujete kod kuće, i kako su došli do te odluke? Da li je postojala uvijek namjera da postanete profesionalac?
Hikaru Nakamura: To se dogodilo kada sam bio pri kraju četvrtog razreda. U osnovi, trebao sam da putujem kako bih zadržao napredovanje. Da biste postali internacionalni majstor, morate dugo da igrate, nedjelju i po ili tri događaja i u to vrijeme oni su svi bili u Evropi. Da sam išao u školu to ne bi bilo moguće. Tako, kada sam imao 12 godina, igrao sam 300 klasičnih partija godišnje. Moj očuh je bio šahovski nastavnik sa punom normom, i velika većina njegovih prihoda je otišla na ovo, vjerovatno oko 35.000 -40.000 dolara godišnje. Ali ja sam ustvari tek gledao koliko dugo će ovo ići. Pojam profesionalnog šahiste mi se javio mnogo kasnije.
Chess.com: Sa 17 godina bili ste velemajstor i najmlađi šahovski šampion još od Bobby-ja Fischera, ali ste prekinuli sa šahom na pet mjeseci. Šta se dogodilo?
Hikaru Nakamura: Mislim da sam shvatio da nisam dovoljno dobar. Udario sam u zid i plato mi je bio na oko 100-tog mjesta na svijetu. Jedna od najbrutalnijih stvari u šahu jeste da postoji tako mnogo nevjerovatno jakih igrača. Postojali neki velemajstori, koje sam znao dok sam odrastao i mislio sam da su talentovaniji od mene, ali nikada nisu uspjeli. Osim, ako ste u 20 najjačih i dobijate pozivnice za turnire sa većim nagradnim fondom, nema garancije da ćete imati stabilan život. Ako niste u toj grupi, igrate velike open turnire na kojima prva nagrada nije veća od 10.000 dolara, a nikada nećete pobjediti na svim turnirima. Tako nisam sjajno živio, i putovao sam po turnirima oko sedam godina. Upravo sam ‘izgorio’.
Chess.com: Kako ste pronašli koledž i šta vas je vratilo u šah?
Hikaru Nakamura: Ono što mi je najviše smetalo u koledžu bilo je to što sam osjećao kao da postoji Iystem klasa. Odrastanjem u šahovskom svijetu, vaše godine, pozadina, etnička pripadnost- ništa od tih stvari nije bila važna. Važno je samo koliko dobro igrate. Za mene, činjenica da sam stariji na koledžu, značilo je da te gledaju kao nekog važnjieg. To mi se nije uopšte sviđalo. Shvatio sam koliko je šah bolji od realnog svijeta.Tako sam tokom Dana zahvalnosti odlučio da odem i odigram turnir u Filadelfiji. Nisam pogledao šah šest mjeseci, ali sam ustvari pobjedio na tom turniru. Postigao sam 5,5 poena iz 6 protiv velemajstora i to mi je ponovo pokrenulo strast prema šahu. Stvarrno me to motivisalo. Želio sam da ponovo počnem više da igram.
(uskoro nastavak)
https://www.chess.com/article/view/hikaru-nakamura-interview-cause-of-a-chess-boom
