Miki
Piše: Velemajstor Milan Draško
Miloš-Miki Đurašević je jedini jugoslovenski foto-reporter koji je putovao s Andrićem u Stokholm na dodjelu Nobelove nagrade.
Čovjek koga je Tito obožavao do samog kraja svog života. Foto-reporter svjetskog glasa, vječiti putnik.
Volio je sport i zabilježio bezbroj fotografija iz šahovskih arena. U serijalu “Mostarski i sarajevski šmekeri” objavljeno je nekoliko Mikijevih fotografija.
Najatraktivnija je ona iz sarajevskog hotela “Central”, objavljena 1970. godine. Čast mi je i veliko zadovoljstvo što sam ga poznavao!
(Treći nastavak)
Sarajevski novinar i putopisac Slobodan Stajić veoma lijepo piše o jednom putovanju s Mikijem.
„Na povratku iz Turske, tokom proputovanja kroz Sofiju, još jednom sam se uvjerio u Mikijevu neponovljivost. Saznavši da bivši bugarski disident Željo Želev ima pres – konferenciju u Kulturnom centru „Ludmila Živkov“ predložio sam mu da propratimo taj skup, uz proročanstvo da je Želev možda i budući bugarski predsjednik. Miki je odmah prihvatio prijedlog, ali na njegovu žalost nisu ga pustili u dvoranu gdje je održavana presica, jer nije imao akreditaciju. Ali, Miki se ubrzo snašao. Kao da je sto puta bio u tom reprezentativnom zdanju, sa bezbroj odaja, popeo se sprat više, izašao na sims i kroz poluotvoreni oberliht napravio nekoliko snimaka, na zaprepaštenje prisutnih, kada su, pogledima uperenim ka vrhu, ugledali „čovjeka na prozoru“. Trud se, međutim, isplatio jer kroz četiri mjeseca Želev je odista postao prvi demokratski izabrani predsjednik Bugarske, a mi, u „Oslobođenju“ već smo imali pripremljen ekskluzivni Mikijev fotos, iz perspektive iz koje niko nije snimio Želeva“.
Miki je bio jedan od najpoznatijih sportskih foto-reportera. Decenijama je pratio uspjehe Šahovskog kluba Bosna. Nakon pete uzastopne titule (1987) imali smo prijem kod gradonačelnika. Bila je to godina velikog uspona budućeg velemajstora Ivana Sokolova. Miki je krenuo da fotografiše Ivana, slučajno sam se našao između njih, okrenut leđim Mikiju. „Momak, možeš li se malo pomjeriti“!
Kada bi Miki stigao u Čapljinu, uvijek bi u šaljivom tonu komentarisali tu scenu. Volio je ćevape koje je pravila moja majka. Tokom jednog putovanja u Trebinje, ručao je ćevape iz tave, jer je tada roštilj radio samo uveče. Kad se vratio u večernjim satima, oprobao je one sa roštilja i čudio se koliko su ukusniji. Što bi rekao Đura u onom skeču iz „Audicije“:“Joj razlike; drastične“! S velikom ljubavlju pričao je o svom sinu Kići (Krsto). Kada je putovao dalje, do Svetog Stefana, dolazio bi sa suprugom Nadom i Kićom.
Kada neko boravi kod nas makar pet minuta, majka već razmišlja čime bi ga darivala. Obično odnekud izvuče butelju vina iz čitlučkog kraja, pola kila kafe ili teglu meda. Uvijek sam se radovao Mikijevom dolasku. Međutim, bio sam u dvadesetim godinama, zaokupljen sobom i svojim ambicijama. Čovjek tada nije u stanju da zrelo procijeni vrijednost ljudi. Slušao sam bajke o Mikiju, ali to još nije u potpunosti dopiralo do moje svijesti. Prava saznanja dolaze tek u zrelim godinama.
Sreli smo se iznenada, 2003. godine, ispred hotela „Avala“ u Budvi. U toku je liga Savezne Republike Jugoslavije. Dobro mi ide, što neminovno vodi vedrom raspoloženju. Vraćam se iz šetnje, Miki napušta hotel, nakon što se informisao o detaljima lige. Vrlo srdačan susret na izlaznim vratima. „Sutra vam je slobodan dan (kako je već saznao), doći ćeš do nas. „Vrlo rado, samo kola mi nisu ovdje“. „Nikakav problem, reci kada da dođem po tebe“. Sjedim sa gospođom Nadom i Mikijem u njihovoj domu u naselju Sveti Stefan, nedaleko od najveće crnogorske turističke atrakcije, istoimenog ostrva. „Mi pijemo samo filter kafu, jesi li raspoložen za jednu“. Priča o posljednjim sarajevskim danima uoči rata i novcu koji je ostao zarobljen u banci. Već dugo živi na relaciji Amsterdam-Sveti Stefan. „Od maja do septembra smo uvijek ovdje. Dođi kad god poželiš“. Daju mi telefonske brojeve kuće na Svetom Stefanu i stana u Hilversumu (35 km. od Amsterdama).
„Idemo do ostrva da prošetamo“. Neobično je vitalan za čovjeka od 72 godine, brzo stižemo na odredište. Ulaz je 6 eura, ali mi ne plaćamo. Stvarno je lijepo koračati tim ambijentom i osjećati se nekako zaštićenim. Mikiju se svakog časa javljaju poznanici. Primičemo se krajnjem jugoistočnom dijelu Svetog Stefana, glasovitoj vili 118. Ona je dobro čuvana, jer jedan dan boravka košta 1500 ili čak 2000e. „Volio bi da malo pogledaš unutra? Na vratima stoji policajac, ali zna odlutati. Nema ga trenutno“! Znam da činimo prestup, ali Mikijev avanturistički duh brzo me zarazio. Očigledno je da mi želi učiniti zadovoljstvo, jer ambijent vile za njega nije tajna. Vila je od mora odvojena visokim hridima, a od drugih apartmana izolovana položajem i ogradom od kamena koja se idealno uklapala u ambijent. U letu smo se oduševili visokom palmom, japanskom ružom, bazenom i naravno, fantastičnom, modro plavom nijansom mora. Dvije djevojčice, vjerovatno sestre, igraju se blizu bazena, njihova majka nas unezvijereno gleda s prozora na spratu.
Miki pokušava na engleskom najljubaznije objasniti da smo došli samo na tren, iz čiste znatiželje. Izraz lica gospođe, koju je Miki po nekim znacima procijenio kao Njemicu, daje nam do znanja da se što prije hvatamo izlaza. Nema veze, makar smo zadovoljili radoznalost.
Pri kraju dana neočekivana scena; na brdu iznad magistrale, blizu Mikijeve kuće, razbuktava se veliki požar. Stigao je gotovo do same ceste. Ljudi su izašli iz kuća i posmatraju. Miki je sasvim pribran, njega je teško izbaciti iz ravnoteže. Požar je uskoro lokalizovan, vrijeme je da se vratim u Budvu.
„Moraš obavezno dovesti familiju čim završi liga“. I zaista, Anja, Miljana, Vesna i ja uskoro stižemo. Miki nas vodi u šetnju znamenitom atrakcijom. Zanimljivo, Anja i Miljana se dobro sjećaju svega, iako je Mika imala samo osam godina. Stigli smo do malog bazena na samom kraju. Pamtim gusto drveće iznad bazena i znatiželjne poglede prema Budvi i ostrvu Sveti Nikola. Kasnije se penjemo na prostranu terasu odakle se pruža zanosan pogled na Kraljičinu plažu u Miločeru, okruženu neobično lijepim zelenilom. Širokogrud, neposredan, prijatan, Miki nam priređuje divan izlet. Vesna mi govori da je pravi gospodin. Kasnije se kupamo pored pjeskovito-šljunkovitog spruda koji povezuje ostrvo s kopnom. Tada je još bilo dozvoljeno kupanje, prije nego što je ostrvo dato u višedecenijski zakup stranom partneru.
Nismo očekivali da će to biti naš posljednji susret. Iz medija bih saznavao ponešto o njemu. Dan mladosti, 25. maj 2010. Vesna me doziva:“Dođi brzo, Miki daje izjavu ispred „Kuće cvijeća“. Dok sam stigao, prilog je završen. „Kako sad izgleda“? „Prlično dobro se drži“. Sigurno će se spustiti do Crne Gore, nazvaću ga telefonom. Ali, nisam ga nazvao! Ne sjećam se zbog čega, samo znam da i danas osjećam neprijatnost. „U okviru Književnih susreta u ateljeu Ismet Mujezinović, jučer je načelnik općine Tuzla Jasmin Imamović otvorio izložbu fotografija Mikija Đuraševića, koje svjedoče o životu i radu Ive Andrića. (02. septembar 2011.).
I onda tužna vijest; 15. jula 2013. godine, u Beogradu je u 82. godini preminuo poznati foto-reporter Miloš-Miki Đurašević. Kremiran je na Novom groblju u Beogradu, a njegov prah miruje u porodičnoj grobnici u gradu podno Leotara.
Nekadašnji sugrađani, Sarajlije i Trebinjci, opraštali su se od Mikija dirljivim tekstovima u štampanim medijima. Tri godine nakon njegove smrti pročitah vijest:“Nada Đurašević, supruga pokojnog Miloša Đuraševića, uručila je danas UNS-u bakrorez iz 1881. godine, koji je kolega Đurašević za života kupio na aukciji u Utrehtu“. Miki je bakrorez namijenio Udruženju književnika Srbije, posebno znajući da je on nastao 1881. godine, kada je osnovan UNS. Miki je bio član UNS-a od 1993. godine. „Došla sam da ispunim njegovu želju“. Zaista lijep gest!
O Mikiju su se raspredale mnoge zanimljive priče, uvijek neobične i egzotične. Prožima me iskreno zadovoljstvo dok pišem tekst, vjerujući da ovako koloritna ličnost zaslužuje da bude otrgnuta od zaborava. Zamišljam kako nam Miki maše sa neke druge, daleke obale, koja polako iščezava.
(Kraj)
Velemajstor Milan Draško