Moskva 2012
Avanture u posljednjem kolu (nastavak)
Sjednica Predsjedništva protekla je veoma burno. Među prvima je govorio svjetski prvak Botvinik:
– Niste imali pravo da podržite izjavu slabijih velemajstora! – napao je Abramova. – Razradili smo pravila borbe za prvenstvo svijeta i ništa se ne smije mijenjati. Dovoljno je izvući samo jednu ciglu iz zida izgrađene građevine i ona će se srušiti!
– Ta pravila sam napravio u interesu Sovjetskog Saveza! – završio je Botvinik svoj govor patetičnim tonom.
Predsjedništvo se složilo sa svjetskim prvakom i nije nas podržalo.
Mnogo godina kasnije upoznao sam se sa tim pravilima. Zaista ih je sastavio Botvinik, a FIDE ih je usvojila još 1949. godine. Na moje iznenađenje, u njima nije bilo nijedne odredbe koja bi ograničavala broj učesnika iz jedne zemlje. Takođe nisam pronašao ni pravilo prema kojem svjetski prvak, ukoliko izgubi meč, zadržava pravo na revanš.
Crno na bijelo je pisalo da, u slučaju poraza od izazivača, bivši svjetski prvak poslije tri godine ima pravo da učestvuje u trojnom meč-turniru zajedno sa novim svjetskim prvakom i novim izazivačem.
Tako se pokazalo da su prvobitna pravila ipak bila izmijenjena. Drugim riječima, parafrazirajući Botvinika, cigle iz zgrade koju je podigao ipak su vađene i zamjenjivane.
Preostalo je samo da se utvrdi kada je to učinjeno. Nije trebalo dugo tragati. Na Kongresu FIDE, održanom 1956. godine u Moskvi, ukinuta je odredba o trojnom meč-turniru, a umjesto nje svjetskom prvaku je dato pravo na revanš-meč.
Ta odluka djeluje nepravedno prema izazivačima. Jer, kao što sam već rekao, pedesetih godina Botvinik je bio samo prvi među jednakima. Nije uspio da pobijedi ni Bronštajna ni Smislova. Pored toga, već je bio poznat novi izazivač – Smislov, sa kojim je svjetski prvak trebalo da odmjeri snage 1957. godine.
Šta je, međutim, natjeralo FIDE da učini takav ustupak Botviniku? Da bismo odgovorili na to pitanje, potrebno je pogledati koje je još odluke donio Kongres u Moskvi.
Dobro poznajući tadašnjeg predsjednika FIDE, Folkea Rogarda, poznatog švedskog advokata i iskusnog političara, mogu da tvrdim da je u svom radu uvijek nastojao da održi ravnotežu između nas i Zapada. Tako je, na primjer, kada je kao izuzetak titula međunarodnog velemajstora dodijeljena prvaku SSSR-a Mihailu Talju, istovremeno ista titula dodijeljena i prvaku SAD Arturu Bisgajeru. Tako je bilo u svemu: ako je nešto dobio Sovjetski Savez, nešto je moralo biti dato i drugoj strani.
Polazeći od tog principa, Kongres je ograničio broj učesnika Turnira kandidata iz jedne zemlje (čitaj – iz SSSR-a – prim. autora) na četiri. Kao što sam već rekao, to je učinjeno na prijedlog naše šahovske sekcije, ali zapravo na prijedlog samog svjetskog prvaka.
Kako je kasnije diplomatski napisao Botvinik u knjizi „Revanš meč Botvinik – Smislov“:
„Postojala je ‘opasnost’ da svi ili gotovo svi kandidati budu iz samo jedne zemlje. To bi moglo da umanji interesovanje za šah u ostatku svijeta i nanese štetu međunarodnom šahovskom životu.“
Na prvi pogled sve djeluje logično. Međutim, prava pozadina ove priče bila je usko povezana sa ličnim interesima Botvinika, koji je nastojao da postavi nove prepreke svojim glavnim rivalima iz sopstvene zemlje. Upravo su oni predstavljali njegovu najveću prijetnju i zato je želio da smanji njihov broj.
Koliko je ta odluka pogodila naše velemajstore najbolje se vidi na primjeru Turnira kandidata 1956. godine, na kojem je od deset učesnika čak šest bilo iz Sovjetskog Saveza. A kakva šestorica: Smislov, Keres, Bronštajn, Geler, Petrosjan i Spaski! Po novim pravilima dvojica od njih više ne bi ni dobila priliku da učestvuju. U međuvremenu su stasavali i Talj i Korčnoj.
Misao: „Ono što je dobro za mene, dobro je i za moju zemlju“, Botvinik je jasno i prilično otvoreno izrazio u članku „Bez paradoksa“, objavljenom u njegovoj knjizi „Analitički i kritički radovi. Članci i sjećanja“.
„U životu sam imao sreće. Po pravilu su se moji lični interesi poklapali sa društvenim interesima – vjerovatno se upravo u tome i krije prava sreća. I nisam bio usamljen – u borbi za društvene interese imao sam podršku. Ali nisu svi sa kojima sam sarađivao imali istu sreću kao ja. Kod nekih su se lični interesi razilazili sa društvenim, i upravo su mi ti ljudi smetali da djelujem. Tada su nastajali sukobi.“
Godine 1954, nakon što su održana dva trogodišnja ciklusa takmičenja za prvenstvo svijeta, uglavnom prema pravilima koje je razradio Botvinik, on je, sumirajući rezultate, ne bez ponosa napisao:
„…Prvi put u istoriji šaha uspostavljen je sistem za izbor izazivača, i ubuduće svaki velemajstor, ako je zaista dovoljno jak, može da izbori pravo da igra meč za titulu svjetskog prvaka.“
Niko neće osporiti da je uvođenje sistema kvalifikacija bilo pozitivan korak, ali njegov osnovni nedostatak najbolje se vidi na primjeru Keresa. On je svakako bio dovoljno jak da igra meč za titulu svjetskog prvaka, ali to pravo nikada nije uspio da izbori. A kada je Zapad predložio da mu se, kao izuzetak, omogući takva prilika (jer je čak četiri puta bio drugi na Turniru kandidata), prvi su se tome usprotivili upravo naši predstavnici u FIDE! Njihov glavni argument bio je – pravila se ne smiju kršiti!
Kada Keresa više nije bilo, Botvinik je priznao:
„Naravno, Paul nije imao sreće u svojoj šahovskoj karijeri. U neko drugo vrijeme vjerovatno bi postao svjetski prvak…“
Sam Botvinik je vrlo dobro znao da je u našoj zemlji sreća pratila samo one čiji su se lični interesi poklapali sa društvenim interesima – baš kao što je to bio slučaj kod njega.
Treba dodati da su zbog te diskriminacije šezdesetih godina ponovo bili oštećeni Bronštajn, kao i još jedan „slabi“ velemajstor – trostruki prvak SSSR-a Leonid Štejn, koji je čak dva puta bio žrtva istog sistema.
Usprkos svim Botvinikovim pokušajima da sačuva sistem koji je izgradio u njegovom izvornom obliku, Kongres FIDE u Luksemburgu (1959) ukinuo je pravo svjetskog prvaka na revanš-meč.
Članovi Kongresa ocijenili su da zadržavanje titule u slučaju neriješenog rezultata meča, uz dodatno pravo na revanš, daje svjetskom prvaku preveliku prednost u odnosu na izazivača. Naime, da bi se učvrstio na tronu, izazivač je morao da odigra ne jedan, već dva meča: prvi da pobijedi, a drugi da ne izgubi.
Na Kongresu FIDE u Varni (1962) Turnir kandidata zamijenjen je sistemom mečeva, čime je pitanje broja učesnika iz jedne zemlje suštinski izgubilo značaj.
Nesumnjivo je da je takva odluka mogla biti donesena i mnogo ranije.
(Nastaviće se)