Miki
Piše: Velemajstor Milan Draško
Miloš-Miki Đurašević je jedini jugoslovenski foto-reporter koji je putovao s Andrićem u Stokholm na dodjelu Nobelove nagrade.
Čovjek koga je Tito obožavao do samog kraja svog života. Foto-reporter svjetskog glasa, vječiti putnik.
Volio je sport i zabilježio bezbroj fotografija iz šahovskih arena. U serijalu “Mostarski i sarajevski šmekeri” objavljeno je nekoliko Mikijevih fotografija.
Najatraktivnija je ona iz sarajevskog hotela “Central”, objavljena 1970. godine. Čast mi je i veliko zadovoljstvo što sam ga poznavao!
Drugi nastavak
Zanimljivo je pročitati Mikijevu verziju upoznavanja i druženja s Titom.
„Bio sam urednik fotografije u sarajevskom „Oslobođenju“. Nas deset fotoreportera smo ga snimali (Bibić, Kragujević, Eterović…) i predali mu te slike pod šifrom, ali je Tito na Brionima 1979. odabrao moj rad kao njegov zvanični portret. Sa nagradom od četiri milona dinara mogao sam da kupim nov automobil. Prvi put sam ga snimao kada je 1961. došao u Sarajevo da dočeka Novu godinu. Umesto dva, ostao je 14 dana i potrošio sam 27 filmova. Pripremio sam jedan kožni album i poklonio mu fotografije. Posle je krenuo na turneju Meksiko-Brazil-Bolivija-Čile. Pozvali su me da idem. Ukupno sam obišao 18 zemalja s njim i učestvovao u 22 putovanja. Proveli smo 300 dana non-stop zajedno. Jedino mi je žao što nisam putovao s njim u Havanu, kod Fidela Kastra.
„Jednom mi je rekao u Titovom Užicu:“Miki, ti možeš sve“. To mi je i napisao lično na propusnici, koju i danas čuvam kod kuće. Imam i dosta svojih fotografija s njim. Recimo, kada smo išli u Brazil, smislio sam da napravim grupnu fotografiju Tita s pedesetak fotoreportera. Odmah su mi prišli iz obezbeđenja i pitali me kako ja mogu da radim to mimo protokola. Mogao sam. Znao sam za njegovu strast prema lepim ženama, ali ga nikada nisam snimao u takvim situacijama“ („Politika, 25. maj 2010.)
Zanimljiva je priča o posjeti Nikite Hruščova, Titu. Miki je znao protokol, ali, svejedno, riješava situaciju na sebi svojstven način. Popeo se na jedno drvo i kako oni idu, primijetio je da se neće okrenuti prema njemu. On se razderao ‘Nikita’, i tako napravio snimak!
Družio se s Titom 25 godina, snimio 105 šefova država i vlada.
Za Mikija nije bilo izgubljenih situacija ili zatvorenih vrata. Ulazio je tamo gdje su bili samo zidovi bez vrata, ulazio je i tada direktno i bez pardona. Jednom se zanio i nije primijetio da je Maršalov „Galeb“ već digao sidro, na putu za Afriku. Tada su morali da zaustave brod i da Mikija spuste u čamac za spasavanje. To se Titu jako dopalo, mada ga je i inače volio. Uvijek bi pitao „Gdje je Miki“?
Nekadašnji direktor „Oslobođenja“, Muhamed Abadžić, prisjeća se posljednjeg susreta s Titom.
„U Igalu je, godinu dana prije Titove bolesti, organizovano dvodnevno druženje desetak foto-reportera iz Jugoslavije s predsjednikom. Nešto ranije, Tito je u Bugojnu pozirao grupi najistaknutijih slikara i kipara. Bilo je tu i šala, u kojima je Tito prednjačio, mada su svi u podsvijesti znali da su to već zadnji Titovi portreti. Tito je tjerao čuvenog Mikija Đuraševića da ga povuče za kosu, da bi se uvjerio da to nije perika. Na kraju je sam Tito izabrao Mikijev portret kao najuspjeliji i to će kasnije postati jedinstveni portret koji je čuvan u partijskim, a kasnije i redakcijskim sefovima, kao najveća tajna za dan „D“ (4. maj 1980. godine, kada umire Tito) Neobično je da Miki nikada nije bio član partije. (Saveza komunista)
Proveo je 17 dana u Andrićevoj blizini, tokom putovanja i dodjele Nobelove nagrade. Napravio 1500 (!) snimaka, da bi potom izvršio oštru selekciju i 124 fotografije su bile predstavljene na izložbama u Sarajevu, Beogradu i Parizu. Postoje dvije neobične verzije o tome kako je Miki napravio dragocjene fotografije sa dodjele Nobela.
„Rekao mi je da je imao jednu manju Titovu fotografiju i na njoj je bio Titov potpis. I on je to navodno pokazao pred dvorom i tako ušao na svečanu dodjelu Nobelove nagrade. Međutim, kada je ušao nije mogao doći do sale gdje se dodjeljivala nagrada. Sakrio se iza zavjese, i kad je počela ceremonija napravio je fotografije“ (Ljubiša Anđelić).
Još fantastičniju verziju dočarao je sarajevski arhitekta i slikar Predrag Debevec-Pego, na svom sajtu „Pego’s Stories.
“ Već je vremenom ušlo u legendu i ono kada je na dodjeli Nobelove nagrade za književnost Ivi Andriću bio jedan od rijetkih akreditovanih izvještača i fotoreportera koji je slikao događaj sa najbolje pozicije i nalazio se najbliže od Laureata i Švedskog kralja koji mu je nagradu uručio. Tada se pričalo da je Miki bio obješen za balkon kao pravi alpinista koji visi na stijeni i bio tik ispred same ceremonije, pa su mu tada poznati svjetski reporteri dodavali preko veze svoje aparate, zajedno sa honorarom, te je on dugo škljoco i fotografisao, a za to kao nagradu, trpo silu novca u svoje džepove“.
Debevec je kao i brojni predratni stanovnici Sarajeva napustio grad i nastavio život u Varšavi. Interesantno portretiše Mikija, diveći se njegovoj skrivenoj energiji i snalažljivosti.
„Ni kada bi ga neko iznervirao nije se svađao, a ako bi se i svađao, to nisu bile teške riječi, već uvijek nekako blaga i prijateljska ubjeđivanja i upozorenja da mu ne smetaju u poslu. Zato niko, čak ni vrlo pametan, ne bi mogao da predvidi da se Miki, tako miran i tih, ali pun nevidljive snage i energije, može toliko vješto snalaziti u onim delikikatnim novinarskim ili životnim situacijama, kroz koje je stalno prolazio. U tom magnovenju odlučivala je spretnost, poslovni refleks, trenutna reakcija. Ili ćeš postati čudo ili ostati nepoznat; niko i ništa. Tad je Miki postajao čudo od čovjeka, i bio pravi zmaj“.
(nastavlja se)
Velemajstor Milan Draško

