Danas možete da pratite novi serijal velemajstora Milana Draška koji se ne bavi direktno šahom, ali je povezan indirektno. Serijal Miki predstavlja čitaocima poznatog foto-reportera Miloša –Mikija Đuraševića koji je zbog svoje profesije upoznao neke od najslavnijih ličnosti 20 vijeka. Kako se bavio i sportom, ljubav prema sportu je ostala pa je napravio i veliki broj šahovskih fotografija. Ovu koloritnu ličnost velemajstor Milan Draško oslikava sa raznih strana, a najdragocjeniji su lični susreti koji su maestralno opisani. Prepoznatljiv stil pisanja, precizan, možda bi se moglo reći i šahovski analitičan pruža mnogo javnosti nepoznatih informacija, koje se sa lakoćom prate i čitaocu stvaraju kompletnu sliku Mikija Đuraševića. Čini se da su spisateljski kvaliteteti velemajstora Milana Draška u ovom kratkom serijalu brilijantno došli do izražaja i sigurno če biti dio nove knjige koja je u pripremi.
Najkraći opis serijala: uzbudljivo, zanimljivo i čita se u jednom dahu.
Svaki dan će biti objavljivan po jedan nastavak.
Goran Tomić, urednik bloga Šah-mat liste
Miki
Piše: Velemajstor Milan Draško
Miloš-Miki Đurašević je jedini jugoslovenski foto-reporter koji je putovao s Andrićem u Stokholm na dodjelu Nobelove nagrade.
Čovjek koga je Tito obožavao do samog kraja svog života. Foto-reporter svjetskog glasa, vječiti putnik.
Volio je sport i zabilježio bezbroj fotografija iz šahovskih arena. U serijalu “Mostarski i sarajevski šmekeri” objavljeno je nekoliko Mikijevih fotografija.
Najatraktivnija je ona iz sarajevskog hotela “Central”, objavljena 1970. godine. Čast mi je i veliko zadovoljstvo što sam ga poznavao!
Prvi nastavak
Lagani osmijeh nijednog trena ne silazi sa njegovog lica. Blag, uljudan, gospodstven, svjetski putnik, avanturista. Ulazio je i prolazio kroz najčvršće zidove raznih obezbjeđenja, pojavljivao se na manifestacijama na kojima ga niko nije očekivao, i uvijek izlazio sa sjajnim fotografijama.
Saputnik i fotograf Josipa Broza Tita na dalekim putovanjima. „Možda je neprimjereno reći, ali vjerujem da smo bili prijatelji“. Jedini jugoslovenski foto-reporter koji je ovjekovječio dodjelu Nobelove nagrade Ivi Andriću! Fotografisao je Andrića od Beograda do Stokholma; u avionu, kraljevskoj čekaonici na stokholmskom aerodromu, te u palati švedske Kraljevske akademije kada je Andriću uručena prestižna nagrada. Prilikom prijema kod kralja Gustava uspio je ući samo zahvaljujući tome što je rekao da je lični fotograf predsjednika Tita.
Andrić je u neformalnim razgovorima izrekao mnogo lijepih, nepogrešivo preciznih riječi o Mikiju:“Čini mi se Miki, da sam dobro upoznao vaš način i rezultate rada, i mislim da ste uspjeli zato što ste zaljubljenik profesije, i što ste profesiju i hobi na pravi način shvatili i spojili“.
Volio je svratiti u naš restoran u Čapljini na proputovanju za Trebinje ili Sveti Stefan (krajem osamdesetih). Uvijek je sjedio za velikim drvenim stolom, ispod prozora. Njegov dolazak momentalno bi preporodio atmosferu. Mnogo kasnije sretaćemo se u Budvi i Svetom Stefanu. Kako smo upali u dvorište čuvene vile 118?! Ostaće vječita žal što se nisam više družio sa urbanom legendom Sarajeva.
Radni vijek proveo je u „Oslobođenju“; 42 godine, 6 mjeseci i 20 dana.
Ugledni sarajevski novinar, književnik i diplomata, Zlatko Dizdarević, bez dlake na jeziku piše o današnjem ambijentu, žaleći sa nekadašnjim, neponovljivim načinom života u Sarajevu.
„Generacija naših očeva izašlih iz rata znala je da ima potomstvo koje će da radi, širi, pripitomljava, zalijeva osjećanjima, vrijednostima, sentimentima i nadama. Na tome je i raslo „Sarajevo ljubavi moja“. Nezbunjenost identitetom, okrenuti uspjehu, stihu i jaranstvu, raji i duhu.
Mi smo gubitnici zato što se jedan drugačiji život odselio u nježne legende dajući nam pravo da mirno i zadovoljno plovimo prema ostatku života. Ljudi su poraženi jer je ono Sarajevo potpuno ubijeno, skrajnuto, duhovno, zbiljski, vrijednosno. Zgaženo je uz iživljavanje iznutra i izvana, pretvoreno u vic i osvetu malih“.
Povod za tekst bila je promocija knjige „Sarajevo moj grad“, o slavnim Sarajlijama iz srećnijih vremena.
„Priča Grada je i ona o Mikiju Đuraševiću, najvećoj legendi „Oslobođenja“, fotografu koji je slikao Tita, Churcilla, Britansku kraljicu i Andrića dok je primao Nobela… Titov zvanični portret, odabran među mnogima predloženim, Mikijev je. Sjećam se, vazda je na dočecima velikana po aerodromima znao da pita prije nego što škljocne:“Je li Zlaja, ko su ovdje šerifi, a ko su lazari…“ Tako je znao ko mu je važan“. Dizdarevićev tekst objavljen je pod naslovom „Laku ti noć Sarajevo“.
Nadahnute priče o Mikiju slušao sam od rane mladosti, od mog strica Velje. Tokom jedne od Titovih posjeta Sarajevu, priređena je večera u hotelu „Evropa“. „U jednom trenutku Miki neočekivano skače na stol da bi uhvatio što bolji ugao za fotografisanje. Titovo obezbjeđenje u šoku, policajci ga odvode napolje, s namjerom da ga uhapse. „Brzo reaguje tadašnji Predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, Džema Bijedić. „Jeste li vi normalni, odmah puštajte Mikija“! Titovo obezbjeđenje ga nije voljelo. Govorili su da im kvari protokol. Velja mi je pričao i o fotografiji na kojoj Tito drži konja da Miki uzjaše!
Najtopliji tekst o Mikiju napisao je sarajevski novinar Mirza Softić.
„Već nakon nekoliko rečenica shvatio sam o kakvom se čovjeku radi; o legendi! O geniju, dobrom poznavaocu svega i svačega, o neizmjernom dobrici, o simpatičnom čovjeku koji je uz sve to pun entuzijazma, lucidnosti, fenomenalnih ideja i neke čudne energije koju će uvijek prenijeti na vas.
Viđali smo se u Budvi, Svetom Stefanu, Trebinju, Sarajevu, Beogradu, Amsterdamu i raznim drugim mjestima u kojima je ovaj leteći čovjek u isto vrijeme živio. Pošto je bio građanin svijeta, jedna kuća mu je bila premalo, a često je unutar samo nekoliko dana posjećivao nekoliko država, uvijek noseći svoju kameru. Gdje god bi se pojavio, pričao je razne priče koje su mi, iako prilično puno putujem, djelovale potpuno nestvarno, jer obići toliko svijeta i napraviti takvu karijeru, a pritom ostati normalan, mogao je samo jedan skromni čovjek koji nije željan tuđih tapšanja i hvale. Uvijek nasmijan, raspoložen za razgovor sa svima, uvijek dopadljiv, simpatičan, nikad namrgođen, nego veoma pozitivan i jednostavno drag. Čika Miki je bio i ostao jedan od najznačajnijih fotografa na zemaljskoj kugli“.
( „Miloš Miki Đurašević – Osjećaji gorčine nakon posljednjeg amsterdamskog ručka“).
Miki je u crvenoj majici
Dar sudbine kao da mu je predodredio kosmopolitski životni put. Rođen je u Dubrovniku 1931. godine. Gimnaziju završio u Trebinju, a studirao DIF u Beogradu. Završio je Visoku školu fotografije u Hamburgu. Kao dijete imao je dvije ljubavi-plivanje i fotografisanje. Plivao je za trebinjski „Leotar“, mostarski „Velež“ i sarajevsku „Mladost“. Pisac i hroničar najljepšeg hercegovačkog grada (osim Mostara), Ljubiša Anđelić, piše o Mikijevim trebinjskim danima. „U vaterpolo i plivačkom klubu „Leotar“ plivao je pet godina. Tada smo ga zvali Miki Florijan. Bio je prvak Bosne i Hercegovine. Imao je običaj da dođe na plivalište „Leotara“ i otpliva 200 metara leptirovim stilom. Uvijek smo se čudili odakle mu ta snaga bez treninga. Plivao je jednog ljeta od Kupara do Cavtata (12km) bez prestanka, i to ponovo leptirovim stilom, inače najtežim u plivanju“. Anđelić se sjeća Mikijevog prvog susreta sa predsjednikom Jugoslavije,Titom.
„Još 1954. godine prvi put je, istina amaterski, fotografisao Tita. To je bilo na obilježavanju desetogodišnjice oslobođenja Trebinja u Drugom svjetskom ratu“. (Iz knjige „Cipele od kartona“)
Velemajstor Milan Draško
(nastavlja se)
