Intervju sa Vlastimilom Hortom (4. dio)

-Možete li mi reći neku anegdotu iz vašeg šahovskog života koju još uvijek smatrate zabavnom.

Vlastimil Hort-Da, jedna od mojih najsmješnijih uspomena je “Tap, tap iz drugog svijeta”.

U Skoplju, u Makedoniji, ne samo da su imali lijepu šahovsku olimpijadu 1972 godine, već se neposredno prije Olimpijade tamo igrao zanimljiv turnir u gradskom pozorištu. Vani su ljetne temperature dostigle mnogo stepeni, dok je unutra u sali za igru temperatura bila još veća. Mnogo je gledalaca došlo da podrži svoje omiljene igrače, posebno kad su u oskudici vremena. Hvala Bogu što smo igrali na bini i duboka orkestralna jama je odvajala igrače od gledalaca. Tokom turnira nijedan muzičar, ali ni šaptač nije tu imao pristup.

Turnirski sudija je bio Hrvat, penzionisani IM Vladimir Vuković (1898-1975)- Poznavao sam ga preko njegovih članaka u Šahovskom glasniku (koji se objavljivao u Zagrebu) i znam da je nekad često razmjenjivao pisma sa Aljehinom.

Sve je išlo glatko na našem turniru i Vukvić nije imao mnogo posla. Zbog nepodnošljive vrućine, više je volio da provodi vrijeme dok su partije u toku u stolici za ljuljanje. Po pravilu bi se ljuljanjem uspavao prije vremenske oskudice. Njegova dva pomoćnika nisu mu zamjerala što bi zadremao i oni su pratili situaciju za tablama kada dođe do vremenske oskudice.

Jednog dana, tokom vremenske oskudice, kada su igrači bili na rubu živaca, odjednom smo začuli jako bubnjanje. Šahovski komentatori vole da koriste metaforu “Kao grom iz vedra neba!”. Šta se desilo? Da nije eksplodirala bomba?

Uspavani sudija se ljuljajući primakao sasvim blizu orkestralne jame u kojoj je tada nestao zajedno sa stolicom za ljuljanje uz gromoglasnu buku. Gledaoci u prvim redovima su vidjeli nesreću, ali niko nije imao hrabrosti da se nagne preko ograde i sazna koliko je ozbilja situacija. U pozorištu je nastala tišina kao u grobu.

Odjednom, kao da dolazi iz drugog svijeta, čulo se mekano tap, tap, tap. Na malom stepeništu orkestralne jame pojavila se poznata figura sudije. Ogrebotina na njegovom obrazu je bila jedini znak da je posjetio drugi svijet. Ali njegova stolica za ljuljanje nije preživjela ovaj pad, naravno.

Nijedan “super-kaskader” ne bi mogao da padne tako dobro i mekano kao što je on uradio. Da li je šahovska boginja Caissa vukla konce iza bine?

-Ako gledamo unazad, šta bi voljeli da zaboravite?

Vlastimil Hort-Moj meč sa Spaskim.

-Gledajući unapred….

Vlastimil Hort…Nadam se da će majka priroda da mi dovoli da još dugo sjedim za šahovskom tablom

https://en.chessbase.com/post/vlastimil-hort-turns-75-an-interview

(kraj)

Оставите одговор