Piše: Velemajstor Milan Draško
(Dvanaesti nastavak)
Kada je sve završeno, održali smo konstruktivan sastanak u hotelskom restoranu, uz prilično razblaženu „chachu“( po naški „ćaća“). Govorilo se o prioritetu ekipnog u odnosu na pojedinačni rezultat. Bilo je riječi o neobičnoj činjenici da je osnovni sastav nastupio samo u prvom i posljednjem kolu, a Dragan nije odigrao dvije uzastopne partije. To ide na moju dušu. Blažo se rano nametnuo izvanrednom igrom, a Dragan i ja smo u dogovoru radije davali šansu Luki, našem ubjedljivo najmlađem reprezentativcu.
Odličan nastup reprezentacije i neodoljiv utisak da ovo nije naš krajnji domet!
Reprezentacija Crne Gore uoči meča sa Ukrajinom
Rano ujutro napuštamo Batumi. U kombiju koji nas prevozi do aerodroma u turskom gradu Trabzonu nije baš udobno. Sa nama putuju reprezentativci San Marina, a i koferi su unutra. Stižemo na granicu koju opet prelazimo pješke. Vozač će sigurno završiti prije i čekaće nas u Turskoj. Ušli smo u poluzatvoreni prostor, podnošljiva gužva. Kroz staklo sa desne strane vidi se Crno more udaljeno svega dvadesetak metara. Pristižu novi putnici, sve je veća gužva. Ispred nas su šalteri za pregled pasoša, iza nas ulica, ali je više ne vidimo. Jedna sredovječna gospođa podiže torbu iznad glave i ležerno kreće da se probija kroz masu. U početku joj uspijeva, ali je u nekom trenutku zaustavljena. Da li je to bio signal za užasno guranje tokom svakog sljedećeg propuštanja putnika prema šalterima?
Kad policija da znak da se krene naprijed, nastaje takav stampedo da su povrede lako moguće! Jedna plava žena četrdesetih godina drži podignut lakat iznad glave naše reprezentativke Tijane Rakić! „U čemu je problem“? „Naučite je da se ponaša“, odgovara mi žena sa ogorčenim izrazom lica. Još ne spušta lakat koji prijeti da se obruši na Tijanu. Žene oko nas sa neskrivenom mržnjom posmatraju Tijanu! Ona mi kaže da je sve počelo kad je upitala ženu zašto se toliko gura. „Zašto se smiješ“, plavokosa žena sijeva očima prema Tijani. Prestaje smijeh i ruka se napokon spušta.
U tom trenu dešava se nestvarna scena; dvojica mladih ljudi otvaraju staklo prema moru i upadaju u već nesnosnu gužvu, tačno ispred nas. Za nas je iznenađenje da je staklo uošte moguće otvoriti. Pozdravljaju ih oduševljeno, kao da su uradili nešto najblistavije! Naša reprezentativka Nikolina Koljević stoji na jednoj nozi, Tijana na prstima. Postaje užasno. Naše djevojčice gledaju u čudu oko sebe. Lokalne žene mnogu su ogorčenije, nervoznije od muškaraca. Došao je naš red da krenemo prema šalterima. Talasanje, drama, neljudski krici jednog desetogodišnjaka!
Stojim pored policajca, koga očito ne respektuju suviše, sasvim blizu ulaza, ali ne mogu ni milimetar naprijed. Napravio sam špagu; između nogu su nečiji masivni kofere. Imam odskora išijas, takav položaj izaziva bol. Ako pokušam spojiti noge i baš u tom času krene stampedo, biću oboren na zemlju. U lijevoj ruci držim kofer koji stoji ukoso. U gužvi ne mogu da ukapiram šta me to spriječava da ga podignem. Podižem desnu nogu i sljedećim pokretom izlazim iz opasne zone. Umoran kao da sam satima radio težak fizički posao! U redu ispred šaltera nova gužva. Žena tridesetih godina drži nekakav stari drveni kišobran ispred očiju reprezentativca San Marina. Bujica oštrih riječi i ljutite grimase. Zanimljivo, čovjek samo stoji bez ijedne riječi ili pokreta. Stišava se i ovaj incident.
Na turskom prelazu potpuno mirno. Kada smo se svi okupili, prešavši u Tursku, Nikola se glasno pita:“ Ljudi, jeli se ovo stvarno dogodilo ili sam sanjao“?! Kasnije efektno imitira osmijehe lokalnog stanovništva uoči početka stampeda. Očito se ovakve scene skoro svakodnevno dešavaju. Za njih je to nešto poput zabave.
Sjedim pored šofera, pričamo na ruskom. Objašnjava da nema posla u Gruziji, stanovništvo grozničavo ide prema Turskoj ne bi li dobili makar neki dnevni posao. Ponekad je u pitanju sitna trgovina, šverc. Po dvije trake sa obje strane; sa desne strane Crno more, sa lijeve brdo i bezbroj malih vodopada. Ovaj put vodi sve do Istanbula (1000km). Iznenađujuće brzo stižemo do Trabzona, sada je sve jednostavnije.
Reći su nešto i o našem mladom pokoljenju. Fide majstor Andrej Šuković (19 godina) zablistao je na ligi u Nikšiću (avgust 2018.) osvojivši prvu normu za titulu internacionalnog majstora. Savladao je u velikom stilu velemajstore Sašu Martinovića i Branka Tadića. Trebalo mu je dva iz dva za velemajstorsku normu, ali je nakon pobjede protiv Martinovića osjetio zamor, odlučivši da remijem u narednom kolu osigura IM normu. Fide majstor Aleksandar Tomić (22) ostvario je podvig tokom ljeta 2017. osvojivši dvije IM norme za samo mjesec dana! Kasnije je neočekivano uslijedio pad forme. Mladići su opterećeni fakultetskim obavezama, što je ograničavajući faktor za šahovski razvoj, ali dragocjen za buduću životnu sigurnost. Bilo bi sjajno da oni ili neki drugi mladići naprave nove šahovske podvige, čime bi konkurencija za sastav reprezentacije postala zanimljivija.
Nedavno sam dobio neočekivanu rođendansku čestitku; hotel „Euphoria“ Batumi! Iako je za njih ovo stvar rutine, mene je nekako dirnulo. Imali smo probleme, na recepciji sam se svađao više nego za posljednjih deset godina! Velemajstor Dragutin Šahović je često govorio: “ Balkanski bes kratko traje“. Već sam im sve oprostio. Bio je to posljednji odsjaj Olimpijade. „Kad prođe sve, godine i ljudi“, ostaće samo lijepe uspomene. Neka takvo bude i sjećanje na Batumi!
Velemajstor Milan Draško
(Kraj serijala)
Zahvaljujem velemajstoru Milanu Drašku na još jednom uzbudljivom serijalu, ali i čestitam na uspješnom vođenju reprezentacije Crne Gore i na ovoj poslednjoj šahovskoj olimpijadi. Naravno, želim mu uz nove tekstove i knjige da i dalje nastavi sa uspješnim vođenjem crnogorske reprezentacije.
Goran Tomić, urednik bloga Šah -mat liste