Piše: Emma Baccellieri
17. decembra 2018
Do 1991 do 2000 godine četiri žene su postale velemajstori, uključujući Sudan Polgar i njenu sestru Judit.
Kada je Polgar rekla da želi da postane velemajstor, rečeno joj je da je to nemoguće. “Bukvalno su mi rekli da je moja familija luda.“
Svjetski šampionat nije formalno gledano muški šampionat. Nekada je to bilo, do 1986 godine kada se najbolja šahistkinja Susan Poglar borila u kvalifikacijama i iz službenog naziva je uklonjen naziv “muški”. Sada je poznat kao otvoreni šampionat, ali naziv označava samo mali korak prema ravnopravnosti žena u šahu i njihovom većem uključivanju.
Godine 1972 Bobby Fischer je nastupio treći put u šou Dicka Cavetta. On je bio na vrhuncu slave; emisija je snimljena malo prije nego što je okrunjen za svjetskog šahovskog šampiona a emitovana odmah posle toga. Publika je izgledala jednako očarana njime, kao i drugim gostom iz te epizode, Mick Jagger-om. (“Doveo si navijački klub sa sobom” uzviknuo je Cavett). Američki šah je bio popularniji nego ikada – prije ili posle i bilo je teško reći ko je popularniji u emisiji.
U Cavettovom monologu, on se pitao o ženskom šahu: posebno, zašto ih nema više u šahu. “Postoji samo jedna šahistkinja čije ime znam,” rekao je domaćin kasno noću. “To je Lisa Lane, i jedina stvar koje se sjećam o njoj da je mrtva.”
Ova se tema pojavila u Cavettovom razgovoru sa Fischerom. Upitan da li misli da u šahu nema ravnopravnosti polova, Fischer je odgovorio. “Uopšte ne mislim tako. Pozdravio bih neke djevojke u šahu.” Da li je poznavao neku djevojku koja je pokušala? “Pa bila je Lisa Lane. Usput mislim da ste rekli da je mrtva? Ona je u blizini”
Cavett se izvinio. Fischer je bio u pravu. Lisa Lane je bila blizu.
Cavettova greška je bila na neki način razumljiva. Lane je nekoliko godina bila ženska šampionka , ali i više od toga – bila je jedna od najsnažnijih šahovskih zvijezda šezdesetih. Postala je prva šahistkinja na naslovnoj strain Sports Illustrated (Fischer se pojavio u istom časopisu posle deset godina, barem kao drugi, ali i poslednji). Nacionalni mediji su pisali o tome da ona igra “kao muškarac” i zabavljali se detaljima o njenom ličnom životu, posebno ljubavnom. A onda, iznenada, kada je bila šampionka SAD, ona je prestala da igra. Napustila je Njujork gdje je bila dio najživlje šahovske scene u zemlji i prestala da se takmiči. Do 1972 godine ona je nestala iz javnog života na pet godina.
Ali ona sigurno nije bila mrtva. Ona se nije prestala dabavi šahom. Umjesto toga ona je shvatila da šahovski svijet nije spreman da prihvati ženu koja nije bila spremna da se uskladi sa uskim standardima idealne šahistkinje. Ona je još uvijek živa i danas. A ženski šah se i dalje bori za jednake mogućnosti.
Tokom novembra, šahovski svijet se koncetntrisao na dovjicu muškaraca u Londonu: Magnusa Carlsena i Fabiano Caruanu, koji su se borili za šahovsku krunu. Norvežanin Carlsen drži krunu od 2013 godine. Amerikanac Caruana je bio prvi Amerikanac izazivač svjetskog šampiona još od Fishcera 1972 godine. Posle 12 partije koje su završene remijem, u doigravanju je Carlsen još jednom uspio da zadrži titulu.
Ali 3,500 milja dalje, odvijala se druga borba šahovske elite. Ženski svjetski šahovski šampionat je održavan u isto vrijeme, u Zapadnom Sibiru. Format je bio različit: 64 šahistkinje su se borile na uzbudljivom nokaut turniru, dok su se dvojica muškaraca borila u meču. Nagradni fond je bio manji: Ženska šampionka, Kineskinja Ju Wenjun je otišla sa manje od 10% od Carlsenove nagrade. A najbolja šahistkinja na svijetu, Kineskinja Hou Yifan, odbila je da se takmiči, bdući da je još 2016 godine objavila da više neće da učestvuje na sistemu takmičenja koji ima toliko različit format u odnosu na muški šampionat.
Svjetski šampionat nije formalno gledano muški šampionat. Nekada je to bilo, do 1986 godine kada se najbolja šahistkinja Susan Poglar borila za kvalifikacije i iz službenog naziva je uklonjen “muški”. Svjetski šampionat nije formalno gledano muški šampionat. Nekada je to bilo, do 1986 godine kada se najbolja šahistkinja Susan Poglar borila u kvalifikacijama i iz službenog naziva je uklonjen naziv “muški”. Sada je poznat kao otvoreni šampionat, ali naziv označava samo mali korak prema ravnopravnosti žena u šahu i njihovom većem uključivanju.
Više od tri decenije kasnije, budući da je šampionat mijenjao format takmičenja i broj učesnika, samo se jedna žena se takmičila na šampionatu: Judit Polgar, Susanina mlađa sestra, koju većina smatra za najbolju šahistkinju ikada. Njena pojava na šampionatu je bila 2005 godine. Od tada nijedna druga šahistkinja nije došla čak ni blizu.
Hou Yifan je sada jednina šahistkinja koja se nalazi među 100 najboljih šahista; u 500 najboljih je 7 žena. Ali žene nisu brojčano nadmašene samo na elitnom nivou. One su nadmašene brojčano svuda, počevši od omladinske konkurencije. Samo 14 % članova Američke šahovske federacije su žene. –To možda izgleda malo, ali to je rekordno mnogo, i postignuto ove godine. Većina šahistkinja su stalno okružene muškarcima.
“Ljudi čuju o ženskim turnirima, i one ima ovu odbrambenu refleksnu rekaciju –oni ne misle da je to dobro, “ kaže Jennifer Shadade, dvostruka šampionka SAD i članica Svjetske kuće slavnih šahista. “Ali oni ne shvataju da žene obično igraju sa muškarcima. One obično igraju na istim turnirima, a ovi ženski turniri su posebni događaji kako bi se promovisale žene u šahu.”
Zato mnogi igrači i organizatori smatraju da je to suštinski važno da osiguraju veliku platformu za ženski šampionata. U okruženju u kojem su žene neznatna manjina, turnir je dragocjena prilika da pokazu svoj talent i razvijaju svoj šah. Ali to je teško uraditi ako se ženski šampionat i muški održavaju istovremeno, kao što su uradili ove godine. Već sa manjim nagradnim fondom ženski šampionat je imao dodatnu prepreku da odvuče pažnju od meča Carlsen –Caruana u Londonu, prema rezultatima žena šahistkinja u Khanty –Mansiysku u Rusiji.
“Bila sam iznenađena kada sam primjetila da će se podudarati vremenski sa svjetskim šampionatom”, kaže šampionka SAD 2017 Sabina Foisor., jedna od američkih predstavnica na ženskom šampionatu. “Zato što naravno, već su sve oči okrenute prema muškarcima. Organizujući istovremeno svoj šampionat – to je značilo odvlačenje pažnje od žena.”

Anna Muzychuk iz Ukrajine igra protiv kineske šahistkinje Tan Zhongyi tokom završnice svjetskog šampionata za žene 2017.
Za one koji su posmatrali oba šampionata, ponuđena su dva značajno različita iskustva. Ženski događaj je organizovan po nokaut sistemu, 64 šahistkinje, 32, 16 i td. Ključna je razlika da u svakom meču igraju po dvije partije, A drugo? Partije su završavane odlukom i brže za razliku od sporog zagrijavanja u meču Carlsen –Caruana koji je sa 12 remija pokazao da open šampionat vodi konzervativnijoj igri –boljem šahu, ali ne uvijek onom kojeg gledaoci vole da gledaju.
“Lično mislim da je sa gledišta navijača, ženski šampionat interesantniji” kaže Susan Polgar, koja je prva žena koja je osvojila prestižnu velemajstorsku titulu u turnirskoj igri. “Žene preduzimaju više rizika. One igraju dinamičnije. A one prave i više grešaka, to moram da priznam. Ali sa gledišta navijača mislim da igraju zanimljivije i zabavnije partije.”
Ipak, ono što je najuzbudljivije za navijjače, nije nužno najidealnije za igrače. Na Open šampionatu je prethodno korišćen nokaut format za eliminaciju, takođe, od 1998 do 2004. Usprkos uzbudljivom formatu, mnogi su igrači bili frustrirani velikim stresovima i nisu voljeli to što gubi igrač koji najviše zaslužuje da prođe. Kritika muškaraca je bila prihvaćena, I ova je struktura napuštena. Ali iako su žene imale slične primjedbe, nije bilo ipak rekacije. Promjena je napravljena 2010 godine, tako da se nokaut eliminacija dešavala svake parne godine, a meč prethodne šampionke od 10 partija i izazivačice je usvojen za neparne godine.
Ali činjenica da je eliminacija nokautom bila upotrebljena za bilo koje prvenstvo mogla bi biti frustrirajuća – ženski šah je bio strukturiran prvenstveno kako bi bio privlačan navijačima, dok je muškom šahu bilo dopušteno da bude rigorozan po želji.
Značajan napredak napokon je došao u novembru. Svjetska šahovska federacija je najavila da će ovo žensko prvenstvo biti posjednje takve vrste. Počevši od 2019. godine, nagradni fond ženskog šampionata povećaće se na polovinu Open svjetskog prvenstva, a turnir će se prebaciti na sličnu strukturu.
Ali ako se šah čini kao sport u kojem ne treba obilježiti rodnu podjelu – to je posao koji je u toku, i to traje već neko vrijeme.
„Možda će doći dan da nam možda ne trebaju odvojeni šampionati“, kaže Susan Polgar. „To je krajnji san. Ali mislim da je za to potrebno promijeniti društvo, kako ono tretira žene u šahu. Polako, ali mislim da je to moguće. Ipak takve se promjene ne događaju preko noći. “

