Piše: Velemajstor Milan Draško
(Prvi nastavak)
Iznenađujuće brzo prolazimo koridorom dugačkim oko 300 metara. Sa desne strane, kroz visoku ogradu, naziru se kamioni koji nakon dugog čekanja prelaze gruzijsko-tursku granicu. Ograda je napravljena od sivog aluminijskog lima. Pod zastrt kartonom mjestimično je blatnjav. To je, dakle, međudržavna granica. Već sam upoznao tegobnost ovog ambijenta u oktobru 2016. Prelazak je bio traumatičan. Ovoga puta imamo sreće jer nije gužva. Približavamo se crnomorskom biseru Batumiju, udaljenom dvadesetak kilometara od granice.
Kasno je, skoro ponoć. Hotel „Euphoria“, sagrađen prije samo tri godine, odlikuje se izrazito lijepim, prostranim sobama. Dok prilazimo recepciji naš stari drug, velemajstor Emir Dizdarević, govori o svojoj raskošnoj sobi: „Šta je ono, nikako stići od kreveta do vrata“! Stigli smo u sastavu: Nikola Đukić, Dragiša Blagojević, Dragan Kosić, Luka Drašković, Blažo Kalezić. Nikola i Dragiša uzimaju ključ od jednokrevetnih soba ne sluteći šta ih čeka. Tijesne sobe bez prozora, sa kupatilom u hodniku! Dijele ga sa gostima iz dvije susjedne sobe. Postoji dio hotela (što nismo znali) koji se drastično razlikuje. Prvi sati boravka protiču u napetosti i uzaludnoj nadi da će sobe brzo biti promijenjene. Osoblje na recepciji adaptirano je na bijes gostiju. Ležerno saopštavaju da treba biti strpljiv, jer su trenutno takve okolnosti. Tokom sutrašnjeg ranog popodneva pozivaju nas svakih pola sata uz čvrsto obećanje da će problem biti riješen. To je posebno iritirajuće, jer se iznova uvjeravamo da nema progresa. Italijanski reprezentativci Brunello i Godena takođe žustro protestuju.Tek kasno uveče, Nikola i Dragiša dobijaju normalne sobe.
Hotel „Euphoria“, sa fasadom od specijalnog stakla, nalazi se na kraju promenade duge sedam kilometara. Sa prozora se pruža lijep pogled na Crno more. Nikola i Luka su igrajući Pojedinačni šampionat Evrope boravili u hotelu „Intourist“, u srcu grada (mart 2018). Brzo se složismo, jer sam na istom mjestu spavao 2016. godine, da ćemo ovaj put ostati uskraćeni za prekrasan ambijent. Ono najljepše u Batumiji nalazi se u blizini „Intourista“, „Sheratona“, „Hiltona“, „Radisson Blua“. Paralelne promenade uz more sa bujnom suptropskom vegetacijom, šarmantni parkovi i endemsko drveće, teatri, statue, kolonade. U blizini „Euphorie“ je aerodrom, a sa one strane prema gradu kranovi, velika gradilišta. Već prve noći, negdje oko jedan, Luka i ja posmatramo masovnu tuču, sa četvrtog sprata. Društvo iz kazina, vjerovatno alkoholisano, riješava problem pesnicama. Onaj koga jure i udaraju pokušava munjevito uskočiti u automobil i pobjeći. Za divno čudo to mu polazi za rukom, uprkos ostrašćenoj potjeri. Dobro je završilo!
Pogled na Crno more
Da ne griješim dušu ističući samo negativne utiske. Lijepo je što smo ponovo zajedno u dalekom, neobičnom gradu. Kad Igra krene, loše stvari odlaze u zaborav. Olimpijska pozornica iznjedrit će nove junake. Nema šahiste koje barem ponekad ne mašta da će zablistati baš ovdje, među svjetskom elitom.
U muškoj konkurenciji nastupa rekordan broj reprezentacija (185). Naša reprezentacija je 47. po startnom rejtingu. Igra se u kompleksu „Sport Palace“, sagrađenom neposredno prije Olimpijade. Kompleks je u stambenom dijelu Batumija, koji se drastično razlikuje od hotelsko-turističkog kompleksa. Socrealistički način gradnje, oljuštene fasade, uski balkoni. Prevoz autobusima iz hotela do sale po pravilu je problematičan na početku. To se najviše ogleda u ranom polasku prema sali. Postepeno se mehanizam organizacije uhoda i sve profunkcioniše. U holu, blizu ulaznih vrata, sjede djevojke-volonterke, pomažući učesnicima Olimpijade. Do sale putujemo desetak minuta, udaljavajući se od mora. Prolazimo pored auto otpada i udžerica. Kao da je Batumi sačinjen od dva sasvim različita grada.
Igra se u dvije sale koje nisu daleko, ali cijeli prostor izgleda kao lavirint pa se ponekad zaluta. Privlačno izgleda prostorija u kojoj velemajstor Siniša Dražić i šahovski majstor iz Rusije prodaju knjige i šahovske rekvizite. Tu će biti štandovi Arkady Dvorkovicha i Georgiosa Makropulosa, aktuelnih kandidata za predsjednika FIDE. Ako ste navratili u želji da pogledate knjige, suviše revnosni redari ne puštaju vas nazad u salu. Morate napolje iz kompleksa, da bi opet ušli stotinak metara dalje. Nije vam pravo, pogotovo što vani pada jaka kiša. Prostor za igru nije raskošan kao u Bakuu, dvije godine ranije, ali pruža solidne uslove za stvaralaštvo. Prvi trenuci pripadaju susretima sa starim znancima i prijateljima: velemajstorima Mikhalchishinom, Ehlvestom, Lputianom, ruskim arbitrom i trenerom, Borisom Postovskim i Cristinom Pernici-Rigo, koja obavlja ulogu arbitra. Organizovala je bezbroj turnira u malim italijanskim gradovima nestvarne ljepote. Tako sam upoznao zanosne pejzaže Trentina. Posebno srdačan bio je susret sa starim drugom,velemajstorom Nenadom Šulavom, koji debituje u reprezentaciji Monaca.
U prvom kolu pobjeđujemo reprezentaciju Kenije 4:0. Ne treba posebno elaborirati da je pojavom kompjutera relativizovana razlika između autsajdera i favorita. Ipak, premoć u iskustvu i objektivnoj snazi obično rezultira visokom pobjedom. Najuspješniji kenijski reprezentativac Ben Magana (2074) sakupiće na kraju 4,5 iz 10. Protiv Nikole je, vodeći crne figure, ishitreno žrtvovao figuru za dva pješaka u 14. potezu. Naš šampion je s lakoćom oborio koncepciju protivnika.
Dragiša je bolju poziciju okrunio taktičkim udarom u 26. potezu, prelazeći u objektivno dobijenu topovsku završnicu. Singe Philip Mbawala pružao je neočekivano jak otpor u završnoj fazi partije, ali je primoran na kapitulaciju u 50. potezu.
Dragan nije precizno odigrao 11. potez (Tc1), u Slovenskoj odbrani. Victor Ngani preuzima inicijativu. Bijeli se odriče kvaliteta u 14. potezu. Dragan ima pješaka više kao slabašnu kompenzaciju. Neobično je s kakvom lakoćom Dragan dobija partiju! Naravno, uz priličnu pomoć protivnika.
Luka je strateški dobijen nakon nepreciznosti bijelog u 17. potezu. Ovladao je centralnim poljem e4. Luka pojačava poziciju, ustremivši se na oslabljenog pješaka na f4. Methu Joseph Muragu dospijeva u cajtnot praveći nove ustupke. Predaje je u 37. potezu. Lijepo je startovati pobjedom, pogotovo crnim figurama. Podsjetimo da je Luka furiozno započeo Olimpijadu u Bakuu 2016. (tri iz tri)!
Tokom večere Dragiša izražava želju da sutradan pauzira. Razumljiv zahtjev, jer soba u kojoj je boravio djeluje skučeno, depresivno.
Sutradan odlazim na plažu u neposrednoj blizini hotela. Desetak kupača uživa u čarima sunčanog dana. Mladić i djevojka u neprestano u čvrstom zagrljaju. More valovito, relativno toplo i ne baš čisto. Trideset godina je prošlo od posljednjeg kupanja u Crnom moru. „Memorial Mikhaila Chigorina 1988″, glasovito ljetovalište Sochi, svakodnevno plivanje i partije stonog tenisa. Lev Polugaevsky dirljivo iskreno priča o svojim mečevima protiv Mikhaila Tala i Viktora Korchnoia i dešavanjima iza scene. Pomno ga prate učesnici turnira, treneri, djevojke koje rade kao prevodioci. Shvatamo značaj trenutka. Veliki šahista iznenada je osjetio potrebu da otvori dušu.
Ponekad zamišljam Irinu, njen osmijeh i nesvakidašnji smisao za humor. I naše večernje šetnje obalom. Nekoliko mjeseci nakon Sočija, dogodiće se neočekivani susret u Moskvi. Kakva divna uspomena! Nešto me neodoljivo vuče lavirintima prošlosti. Osamdesete godine dvadesetog vijeka još uvijek su mirisale na sreću. Vrijeme razuzdanog optimizma. Što bi Basara rekao, slikajući atmosferu jugoslovenske prestonice:“ U Beogradu ste mogli pronaći najviše deset ljudi koji su mislili da će zaista umrijeti“. („De bello civili“)
Uhvatio sam pravi trenutak za kupanje u Crnom moru. Već sutradan vrijeme se pogoršalo, prema obali se valjali ogromni svijetlo smeđi talasi.
(nastaviće se)
