Sajt „Geneza“
U sovjetskoj zemlji šahovski majstor je ugledna ličnost. On je učitelj mladog pokoljenja šahista, on je istaknuti predstavnik sovjetskog šahovskog pokreta, koji brani njegovu čast na međunarodnim turnirima, on je živi primjer našeg kulturnog napretka i naše snage!
Međutim, široka građanska publika sasvim drugim očima gleda, a i danas gleda, na svoje majstore. Za nju je šah zabava poput bilijara, domina ili karata… A šahovski „maestri“ ljudi su „koji ne pripadaju ovom svijetu“, uglavnom manijaci.
Listajući stranice ne tako davne prošlosti, među njima možemo pronaći mnogo zanimljivih opisa pojedinih šahista i šahovskih turnira. Ali kakvim su tonom ti opisi napisani! Namijenjeni „intelektualnoj“ publici, prožeti duhom bulevarske senzacije, oni nastoje da šahovski turnir predstave kao skup čudaka koji se nadmeću u svojim neobičnostima.
Evo veoma karakterističnih, a istovremeno i veoma zanimljivih sjećanja Gr. Gea, posvećenih Čigorinu. Gr. Ge je poznati glumac i dramski pisac, blizak prijatelj M. I. Čigorina i sam šahista. U članku „Ruski šahovski kralj“ („Niva“, 1908) daje upečatljive, ali groteskne portrete učesnika i atmosfere velikog međunarodnog turnira u Ostendeu 1905. godine:
„… Priznajem, obuzelo me uzbuđenje. Sada ću vidjeti čitavu grupu slavnih ličnosti, ljude-fenomene s nevjerovatno izoštrenim mozgom… Kakve li to glave moraju biti!“
„… Profesionalni šahista ne može ni jedan jedini dan da izađe iz svijeta šahovskih poteza, jer bi u protivnom njegova sposobnost zaključivanja izgubila svoju elastičnost. (Ovu tvrdnju, kao i zaključak koji iz nje slijedi, prepuštamo savjesti autora. M. V.) Takva napetost ne prolazi bez posljedica i veliki šahisti obično završavaju u ludilu. Dovoljno je navesti primjer Steinitza, Pillsburyja i našeg Schiffersa.“
Prošavši kroz drugu, takođe ogromnu salu namijenjenu dopisivanju, konačno smo se približili našem svetilištu. Već izdaleka ugledao sam visoku, okruglu prostoriju s kolonadom. Eno ih, u prolazima između stubova, iza crvenog užeta, pogureni nad svojim stočićima, sjede oni, ćutljivi, odvojeni od svega zemaljskog, lebdeći u nekom čudnom, fantastičnom svijetu…
Dakle, to su te veličine!.. Ne može biti! Nisu li to trgovački pomoćnici srednjeg ranga ili nekakvi propali činovnici iz kancelarija?.. Neuredno, čak i siromašno odjeveni, u jadnim sakoima… A lica… Ničeg profesorskog, ničeg što bi odavalo mukotrpan umni rad…
„… Dalje posmatranje ovih fenomena samo je potvrdilo moje prve utiske. Polako obilazim stolove, pravilno raspoređene u krug duž stubova.
Na svakom stolu nalazi se sasvim obična kartonska šahovska tabla i dvostruki šahovski sat. Sa strane je pričvršćena pločica s prezimenom igrača i oznakom grada koji predstavlja. Sasvim kao u muzeju ili zoološkom vrtu… Najprije pogledaš natpis, a zatim životinju, da vidiš kakva je, ili obrnuto.
Publike je malo, okupljena je ispred užeta; svi ćute, a ako razmjenjuju utiske, čine to šapatom. Evo Amerikanca Marshalla, na njegovoj pločici piše: Njujork. To je neobično mršav i visok mladić, s valovitom grivom svijetle kose, obrijanog lica i mefistofelskog profila, s oštrim nosom poput papagajskog kljuna. Njegove sitne, blizu postavljene oči žmirkaju iza dugih, žutih trepavica. Sjedi bočno, prekrštenih nogu, i toliko je podigao gornju nogu da mu koljeno gotovo dodiruje bradu. U ustima mu je cigara, a na lančiću od sata bronzani šahovski konj; takav, samo manji, pričvršćuje mu i kravatu. Više žvaće cigaru nego što je puši, pljujući na sve strane ostatke duvana. Čigorin mi se žalio da su ti ostaci često letjeli pravo pod njegov nos…“
„… Dalje sjede Schlechter i Blackburne. Na Schlechterovoj pločici piše Beč. To je čovječuljak, uvijek zamišljen, sasvim neugledne pojave. Sive, mutne oči gledaju umorno i tužno, ravna kosa na glavi strši na sve strane, a brada nije brijana već tri dana… Lice mu je iscrpljeno, blijedo i orošeno znojem… Sjedi oslonivši glavu na obje ruke, s prstima zarivenim u kosu… Cigara u ustima mu se ugasila…
Šahista je izvanredan, a ako ne osvaja talentom, onda to čini ogromnom upornošću i istrajnošću.“
„… Nasuprot Maroczyju sjedi „doktor“ Tarrasch iz Nirnberga. Ta titula „doktor“ neizostavno prati Tarrascha – nalazi se na pločici, na karticama, a koristi se i u razgovoru. Doktor Tarrasch je čovjek srednjih godina, riđkast, s razjapljenim ustima u kojima se vide žuti, čvrsti zubi, podšišanom bradicom i pince-nez naočarima; očigledno veoma polaže na svoju elegantnu pojavu. U bijeloj kapi sa žutim obodom, žutim cipelama iz kojih vire vesele čarapice, hoda lagano poskakujući, samouvjerenog i zadovoljnog izgleda. Doktor Tarrasch važi za učenog čovjeka i njegov glas na skupovima šahista uvijek zvuči posebno autoritativno…“
„… S ravnim, svijetlim brkovima spuštenim nadolje, uzdignute glave, s pince-nez naočarima i crvenom kravatom, prekrštenih nogu, gospodin Burn mogao je da sjedi nepomično poput kamenog kipa ne samo četiri sata, koliko je bilo predviđeno pravilima ostendenskog turnira, već i dvadeset četiri sata. Pepeo od cigare padalo mu je na grudi, noge i sto; do večeri je bio zatrpan pepelom, a opušci su ležali na sve strane, samo ne u pepeljari. Gospodin Burn sjedio je u istom položaju, bočno okrenut stolu, i gledao u tablu. Da je pored njega eksplodirala bomba, ne bi se ni pomjerio niti bi skrenuo pogled s table. Bio sam svjedok kada je neko, prolazeći pored njega, zakačio mali stočić postavljen za sodu i oborio ga uz zaglušujući tresak. Na njemu su bili poslužavnik, čaša, boca, veliki ćilibarski držač za cigarete, gomila pepela i opušaka… Od iznenadnog treska, koji je prekinuo grobnu tišinu, mnogi su skočili na noge – gospodin Burn nije odvojio pogled od table. Ništa nije čuo. Po završetku partije obično je analizirao i dotjerivao njene varijante još oko dva sata; ako bi do tada u sali ostao makar jedan par igrača, gospodin Burn bi mirno uzeo svoju stolicu, primakao se igračima i ponovo se udubio u posmatranje.
Gospodinu Burnu je negdje u Engleskoj pripadao jedan osamljeni otočić. Ovaj šahovski manijak otišao je toliko daleko da je, pripremajući se za turnir u Barmenu, ponudio Alapinu, poznatom po izuzetno preciznoj analizi, da s njim otputuje na taj otočić i u potpunoj osami proučava neke složene varijante. Gospodin Burn garantovao je Alapinu putne troškove u oba smjera, pun pansion tokom čitavog ljeta, ugovoreni iznos novca… Koliko god da je takva ponuda bila primamljiva, Alapin je, plašeći se da ozbiljno ne „skrene pameću“, odbio…“
Alapin je svoj evropski debi započeo jednom neobičnom epizodom. Lutajući šumama na zapadu naše zemlje (Alapin je u mladosti radio na šumskim koncesijama. M. V.) i pročitavši u novinama da se u Beču održava šahovski turnir na kojem igra veliki Steinitz, Alapin, tada još sasvim mlad čovjek, nije odolio iskušenju: napustio je posao, prešao granicu i pravo sa bečke željezničke stanice odjurio u šahovski klub. Ušavši u salu i ugledavši igrače za stolovima, Alapin je upitao:
– Ko je Steinitz?
Pokazali su mu uglednog starca. Ne oklijevajući ni trenutka, Alapin je pojurio prema Steinitzu i ponudio mu partiju šaha. Veliki starac ustuknuo je prestravljen. Neki nepoznati čovjek u visokim čizmama i kožnoj jakni, prašnjav i prljav, usred partije nasrće na njega s ponudom da igraju! To je nesumnjivo ludak! – i Steinitz je pozvao u pomoć.
Alapina su jedva uspjeli da odvuku. Upravnici kluba zamolili su ga da ne uznemirava šahiste „koji sjede za satovima“, a da bi se otarasili ruskog divljaka, posjeli su ga da igra s nekim oronulim maestrom. Taj maestro je živio upravo od toga što je za male iznose pobjeđivao razne „pozerčiće“. Upozorio je Alapina da ne igra partije za manje od pet guldena. Počeli su da igraju – Alapin je pobijedio. Maestro se uplašio i počeo da igra ozbiljnije – Alapin je ponovo pobijedio. Maestro je sasvim izgubio glavu… Konačno, kada je Alapin pobijedio i treći put, njegov protivnik počeo je da pljuje od bijesa, izgrdio upravnike kluba što su ga namjerno namjestili i izjavio da neće da plati. Upravnici su zamolili Alapina da ne traži novac od siromaha. Alapinu je, naravno, bilo svejedno hoće li mu Nijemac platiti ili ne, pa ga je konačno umirio tako što ga je počastio pivom.“
Geova sjećanja odnose se na period kada Čigorin „više nije bio onaj stari“. Teška bolest nagrizala mu je snagu, a potištenost i moralna klonulost nisu ga napuštale. Na turniru mu je išlo loše, gubio je partije zbog grubih previdâ. Želeći da ga ohrabri, Ge pronalazi „čudesno“ sredstvo:
„Sačekavši pogodan trenutak, šapnuo sam:
– Mihail Ivanoviču, hoćemo li da popijemo malo šampanjca?
On je odmahnuo rukom.
– Neću.
– Samo po jednu čašicu…
– Ma, pustite to!..“ – i udaljio se.
Međutim, za vrijeme doručka (igra je počinjala u 10 časova ujutro, a doručkovalo se u dva sata poslije podne), Ge ipak naručuje holandsku votku i „… Mihail Ivanovič je s grimasom prihvatio kameni krčag.
– Pa, Semjone Zinovjeviču (tj. Alapine. M. V.), hoćemo li da popijemo malo holandske?
– Hajde.“
Znajući da Čigorin sjutradan treba da igra s Marshallom, kojeg je ranije redovno pobjeđivao, Ge nastavlja da ga bodri i uveče, prelazeći s „minhenskog“ na „bordo“. Uzalud! Ujutro je Čigorin izgubio!
Pitanja režima i higijene šahovskog majstora bila su strana i nerazumljiva ne samo pojedinim ljubiteljima šaha već i samoj šahovskoj organizaciji. Snaga majstora, prema mišljenju tadašnjih „autoriteta“, zavisila je od raspoloženja, a ono se, smatrali su, najbolje postizalo uz pomoć alkoholnih pića. Usred Drugog sveruskog turnira Moskovski šahovski kružok priredio je svečani ručak za učesnike. Almanah „Šahovske večeri“ (1901) s posebnim uživanjem opisuje veliki sto na kojem je od raznobojnih salveta bila složena šahovska tabla s „ruskom partijom“ (1. e2–e4 e7–e5 2. Kg1–f3 Kg8–f6), pri čemu su ulogu figura imale boce različitih proizvođača i sadržaja: kraljevi su bili šampanjac, dame visoke boce rajnskog vina, topovi velike boce crnog vina u kantama, konji Smirnovljeva votka i tako dalje. „Sve je obećavalo ljubiteljima veselu, zanimljivu i „kombinacionu“ igru“…
M. V.
(„Šah u SSSR-u“, br. 11, 1936)